Eto, završile i ove 52. Vinkovačke jeseni i sve je, koliko znam, proteklo u redu, vrijeme nas je, uglavnom, poslužilo, nije bilo ozbiljnije kiše, a i kada smo u nedjelju najviše strahovali, svečani mimohod vinkovačkim sokacima i trgovima prošao je a da ga kiša nije pokvarila. Doduše, sv. Ilija ili tko je već gore zadužen
Prošli put sam se sjetio uzbuđenja koje je vladalo u mojim osjećajima uoči svakih Vinkovačkih jeseni koje sam usporedio s uzbuđenjem noći prije svinjokolje ili odlaska na more. Ono uzbuđenje koje sam osjećao prije daljih putovanja, posebno na ljetovanje na more, naziva se putna groznica ili, kako je moja baka govorila, rajzefiber. E taj rajzefiber,
Nisam baš neki matematičar i lako me preveslati na blagajni u trgovini, jer ne primjetim odmah da je račun prevelik već kada izađem pa se do kuće ljutim na sebe što me priroda nije obdarila računarskim talentom, dakle i ja ovakav nikakav matematičar, izračunao sam da Vinkovačke jeseni i ja ozbiljnije drugujemo i ljubujemo barem
Ne znam kako vi, iako mogu pretpostaviti, ali kako se približavaju ove 52. Vinkovačke jeseni ja se osjećam sve nekako uzbuđeniji, sve nekako mislim hoće li sve proći u redu, da neće što poći po zlu, recimo, da u nedjelju prijepodne za mimohoda počne kiša, a to bi bilo veliko razočarenje i za izvođače i
Prije, dok sam bio osjetno mlađi, prva asocijacija na Vinkovačke jeseni bila je jabuka jer, kažu oni koji pamte kako je sve to započelo prije 51 godine, vinkovačka jesenska manifetacija zamišljena je kao slavljenje jesenskih plodova, među kojima je tada jabuka bila simbolom Vinkovaca. Vremenom se štošta promijenilo pa je danas jabuka potpuno zaboravljena iako
Iako je svih deset dana Vinkovačkih jeseni u gradu velika živost, odasvud odzvanja zvuk tamburice i bečarci koji svjedoče o bogatoj slavonskoj tradiciji, ali ipak svi se slažu kako je najbolje ono što se događa od petka i tijekom vikenda. To su udarni dani jesenske fešte i svi koji namjeravaju posjetiti Vinkovce, “nišane” upravo te