Počesto nam se čini kako je ono što nam se dogodilo manje ili više davno, bilo puno ljepše i ugodnije nego li su isti ti događaji danas. Tako je i s Vinkovačkim jesenima pa nam je sigurno i do danas ostalo u sjećanju nešto što smo doživjeli na Folklornim večerima, s konjanicima i konjskim zapregama na Žankovcu ili na svečanosti otvaranja. Znam, odmah će se oglasiti kakav pučki psiholog koji će stručno objasniti da je to zato što smo bili mladi, a kada si mlad sve ti je ljepše nego kada ostariš što mogu prihvatiti kao zadovoljavajuće objašnjenje.
Nekako su mi u jednoj od najljepših uspomena ostale Folklorne večeri, možda i stoga što je Večernji list u kojemu sam tada počinjao kao mladi novinar, bio pokrovitelj ove priredbe pa smo svake večeri svakoj folklornoj skupini uručivali priznanje. Tada je bio aktivan i stariji kolega iz Vukovara koji je uvijek bio spreman izaći na pozornicu, a koja je prije bila na platou ispred hotela Slavonija, uručiti nagradu i posebno je volio izljubiti se sa svim snašama iz KUD-a dok je muškarcima samo pružio ruku ili bi ih preskočio. Dok je trajao nastup, sjedili bi na terasi ispred Pivnice (danas je tu, mislim kockarnica), krijepili se aperitivima i čekali da na pozornici predamo folklorašima nagrade. I tako svaku večer od petka do srijede! Pričao mi je da je nekada za svih dana trajanja Vinkovačkih jeseni boravio u Vinkovcima kako ne bi „umoran“ vozio do Vukovara, spavao je u hotelu kojega su plaćali organizatori, a priznao mi je i da su mu kupovali i košulje kako bi se presvukao. Tada je bilo novaca koliko hoćeš jer su poduzeća izdašno sponzorirala i na Vinkovačkim jesenima se nije štedjelo, ali nije bilo ni velikih političkih pritisaka pa su s posebnim oduševljenjem, doduše, diskretno pozdravljane grupe koje su tkanicu okrenuli na pravu stranu. Bez brige, bilo je i onih koji bi je okrenuli „naopako“ da bi se umilili aktualnoj vlasti, ali bi od publike dobili osjetno manji pljesak.
Svaki KUD, sudionik Folklornih večeri, imao je sponzora, neko od viđenijih poduzeća iz Vinkovaca ili mjesta iz kojih dolazi pojedini KUD, koji bi uz prijevoz, častili i večerom u svojim društvenim prostorijama, popularno zvanim „menzama“ gdje su dobivali topli obroka i nekada ih je imalo svako poduzeće. Nakon večere bi slavlje trajalo do kasnu u noć i tada bi se „raspištoljili“ tamburaši, a bome i predstavnici poduzeća-sponzora. Teško je bilo krenuti kući jer iza ponoći je raspoloženje bio na vrhuncu pa se do dan danas sjećam kako sam za trajanja Folklornih večeri bio kronično neispavan, neki će reći i mamuran. Na povratku kući, navratio bih u Tisak (tada se drukčije zvala tvrtka za distribuciju novina, ali se ne sjećam kako) gdje su se iza 2 sata razvrstavale novine za transport u kioske. Tada bih uzeo tek pristigli Večernjak i pročitao što sam o jučerašnjim događanjima na Vinkovačkim jesenima napisao nekoliko sati ranije jer tada je bilo i 30-tak izdanja, Slavonsko i Vinkovačko.
U dane Folklornih večeri u glavi mi je cijelo vrijeme zujala tamburaška glazba i nisam je se mogao otarasiti. A možda nisam ni htio, tko zna!? Ponekad se sa sjetom i, priznajem, nostalgijom sjećam tih lijepih vremena koja su mi bila lijepa, dobro su objasnili pučki psiholozi, zato što sam bio mlad. No, u lijepoj uspomeni su mi i one Večeri ili Jeseni od prije nekoliko godina, dakle u manje mladom dobu, pa neka taj fenomen objasne psiholozi!
