Nisam baš neki matematičar i lako me preveslati na blagajni u trgovini, jer ne primjetim odmah da je račun prevelik već kada izađem pa se do kuće ljutim na sebe što me priroda nije obdarila računarskim talentom, dakle i ja ovakav nikakav matematičar, izračunao sam da Vinkovačke jeseni i ja ozbiljnije drugujemo i ljubujemo barem 45 godina. Prvih nekoliko Vinkovačkih jeseni pamtim najviše po tome što bi nas u petak ranije pustili iz škole, a subotom, tada je subota bila redovni radni i školski dan, nije bilo nastave kako bi, tobože, mogli pogledati programe Vinkovačkih jeseni. Samih priredbi se manje sjećam, više mi je u sjećanju ostala praznička atmosfera tih nekoliko dana i oduševljavala me gužva koja je bila u gradu jer mi iz malih gradova smo željni ulične vreve, živosti, puno ljudi…
Ne znam koliko sam imao godina, ali na jednim od prvih pet ili šest Vinkovačkih jeseni s tatom sam sudjelovao u auto-karavani i reliju od Vinkovaca preko Osijeka do Slavonskog Broda i Županje nazad u Vinkovce. Bio je to marketinški potez kojim se htjelo propagirati Jeseni i pozvati stanovnike tih gradova da dođu u Vinkovce na Vinkovačke jeseni. Dakle, organizatori su bili skromni i računali su na goste iz Slavonije, iako je danas ova naša manifestacija poznata u cijeloj Hrvatskoj, a i među našim ljudima u inozemstvu. Mislim da sam bio u sedmom ili osmom razredu kada sam se počeo baviti fotografijom i prijavio sam se na natječaj za najljepšu fotografiju Vinkovačkih jeseni. Trebalo je snimati sve priredbe i događanja u vezi Vinkovačkih jeseni i od izabranih fotografija napravljena je izložba u, danas više nepostojećem, Omladinskom domu, a najbolje fotografije su i nagrađene. Nisam dobio nijednu nagradu osim zahvalnicu koju su dobili svi koji su poslali fotografije na natječaj, ali je nekoliko mojih fotki bilo na izložbi i bio sam jako ponosan na to. Trudio sam se napraviti što bolje fotke, čak me tata odvezao na plantažu Borince gdje sam snimio jabuke u krupnom planu, čak sam ih metlicom poprskao vodom da izgleda kao da su orošene, a to sam učinio prema savjetu tatinog prijatelja koji se razumio u fotografiju. Čak ni to mi nije pomoglo da osvojim nagradu iako je taj ciklus, meni bio jako lijep, onako kao na kič-ajnziskartama. Snimao sam mimohod, koncerte KUD-ova i tamburaša i očito nisam imao oko za uočiti nekakav zanimljiv motiv, kao što danas imaju fotoreporteri, pa su mi fotografije bile prilično „bez duše“, anemične, jednom riječju – nikakve. Nekada čuvena tv-voditeljica, tada smo ih nazivali spikericama, Gordana Bonetti vodila je neki program na stadionu i meni se činilo da je ona puno zanimljiviji motiv nego folkloraši.
Do druge polovice 80-ih prošlog stoljeća, osim kao promatrač i to ne previše revnosan, nisam bio u ozbiljnijoj vezi s Vinkovačkim jesenima, ali kada sam se odao novinarstvu, svake godine pa sve do danas, pišem o priredbama pa, mislim, da bih bez gledanja u bilješke, onako napamet, mogao napisati veliki tekst o Vinkovačkim jesenima, kao što bih napamet mogao napisati tekst o višenamjenskom kanalu Dunav-Sava. Upoznao sam ovu našu manifestaciju izvana i iznutra, upoznao ljude koji su radili u organizaciji i znam dogodovština o kojima bih mogao napisati knjigu od, barem, dva pozamašna toma, ali neke ću sačuvati samo za sebe jer ću tada imati osjećaj, a možda to nije samo osjećaj već čvrsta, empirijski dokaziva činjenica, da se Jeseni i ja volimo tajno i javno.
Ne pada mi teško pisanje o Vinkovačkim jesenima iako čovjek vremenom osjeti zamor od teme, volio bih, ako smijem biti skroman, pisati ako ne o jubilarnim 100. Vinkovačkim jesenima, a ono barem o 75.
Bećar Flego
