Prošli put sam se sjetio uzbuđenja koje je vladalo u mojim osjećajima uoči svakih Vinkovačkih jeseni koje sam usporedio s uzbuđenjem noći prije svinjokolje ili odlaska na more. Ono uzbuđenje koje sam osjećao prije daljih putovanja, posebno na ljetovanje na more, naziva se putna groznica ili, kako je moja baka govorila, rajzefiber. E taj rajzefiber, iako se nikuda ne putuje osim, eventualno, do nekog od susjednih sela, osjetim u noći na nedjelju. Nedjeljom je, kažu, vrhunac Vinkovačkih jeseni, mimohod svih sudionika priredbi koje se svakodnevno od deset dana trajanja manifestacije, događaju na vinkovačkim ulicama, trgovima i sokacima drugog tjedna u rujnu, evo već 52 godine.
Posebno je to uzbuđenje u nedjeljno jutro kada se probudiš, a ono, znaš da će prijepodne središtem Vinkovaca proći ono najljepše što hrvatski folklor, tradicija i narodna baština ima. S pravom se ponosimo svim tim što vidimo u mimohodu bilo da folkloraši dolaze iz Dalmatinske zagore, Like, s otoka, Kvarnera, Konavla, Buzeštine, Zagorja, zagrebačke okolice, Međimurja (čije su narodne pjesme uvijek melankolične, pune sjete i tuge, gotovo kao ruske) ili ove naše iz Slavonije, Baranje ili Srijema. Kada je sunčan dan, to je poseban užitak, a tako je najčešće bilo, pamtimo ipak i one rijetke nedjelje kada je padala kiša i upropastila sav jednogodišnji trud sudionika i organizatora.
Obično bih mimohod počeo pratiti već u Zvonimirovoj ulici, kada folkloraši izlaze u već formiranim skupinama na tržnici gdje su stručnjaci etnolozi pomno pregledali nošnje i opremu da ne bi bilo propusta glede izvornosti pa su, primjerice, na nogama morali nositi izvorne opanke, a ne, nedajbože, tenisice ili obične cipele. Često bi mi mahali folkloraši koje od ranije poznam, rukama bi pokazivali geste koji samo oni i ja razumijemo, a neki bi prilazili i nudili rakiju iz čuturice dok bi ostali posjetitelji gledali i u čudu se pitali “tko je ovaj da mu tako prilaze”…To čovjeku godi ma što tko rekao…
Nekada bi mimohod gledali s prozora dopisništva iz Termi na uglu Duge i današnjeg Trga Franje Tuđmana i odatle je bio lijep pogled sve do skretanja na korzo pa smo mogli uživati dugo gledajući sudionike mimohoda. Jednom sam se nalaktio na prozor, a u dopisništvu su bili urednici i šefovi iz Zagreba, kada je naišao poznati kandžijaš Ilija iz Nuštra koji je ljubav prema kandžijanju, toj vještini kojim se svaki Šokac ponosi, prenio na svoju djecu i unuke. Kandžija kum Ilija, jedan drugoga smo nazivali kumom iako nismo bili kumovi već je on bio kum mome kumu pa smo po toj logici bili kumovi, i ugledavši me na prozoru vikne “kume, ajde na rakiju!” i nekoliko puta spretno pucne kandžijom, valjda meni u čast. Nisam toliko brz da bih dotrčao s drugog kata na mjesto odakle me kum Ilija pozvao, a da kolona u mimohodu ne bi morala zastati pa nisam ni pokušavao odazvati se kumovu pozivu. Vjerojatno smo, isto popodne, nadoknadili tada propušteno…
Kao klinac, kada sam bio daleko od bilo kakvih ozbiljnijih doticaja s Vinkovačkim jesenima, volio sam šetati gradom nakon mimohoda kada su se pomiješali izvođači i gledatelji, odlazili i kafiće i restorane ili domaćini pozivali svoje prijatelje iz drugih mjesta, na ručak u svoj dom. Tada je svaki gost dobrodošao i, kao za kirbaj, ne treba se pozivati već kada vidiš otvorenu kapiju, samo uđi, dobro si došao.
Nadam se da taj lijepi običaj postoji u dana u Vinkovcima…
Bećar Flego
