Upoznali smo vas s likom i djelom fra Didaka Buntića, hercegovačkog dobročinitelja koji je 1917. godine organizirao veliku humanitarnu akciju u kojoj je gladnu hercegovačku djecu uz pristanak njihovih roditelja poslao put Slavonije u tamošnje obitelji kako bi neko vrijeme živjeli u odsustvu gladi, školovali se i odrastali kao članovi njihovih obitelji. Podsjetimo, neki su od njih ostali zauvijek o čemu svjedoči priča Nikole Sušca Peičića iz Cerne koju smo donijeli prošloga puta dok smo ovoga puta u Hercegovinu otišli po priču jednog od povratnika. Također, podsjetit ćemo kako je ovogodišnja tema Vinkovačkih jeseni „Vlak slavonske ravnice”. Osim fra Didakovog vlaka spasa, Slavonija je bila mjesto gdje su dolazili mnogi ljudi iz različitih krajeva i ostajali.
U novom nastavku priča donosimo prepričano svjedočanstvo o Stjepanu Sosi, nadimka Marangun, dječaku koji se nakon nekoliko godina vratio u svoje rodno mjesto. Uz pristanak potomaka pokojnog Stjepana, posebice njegova sina Ivice, svjedočanstvo je prepričao Mario Bušić, inače predsjednik ogranka Matice hrvatske Grude. „Stjepan je jedan od 17 tisuća djece koje je fra Didak Buntić spasio od sigurne smrti glađu. Bilo je tu, osim katoličke, i pravoslavne i muslimanske djece”, uvodi nas u priču Bušić. Fra Marinko Šakota istaknuo je kako su upravo muslimanska djeca dolazila na područje Vinkovaca.
„Stjepan Sosa je izuzet iz Gorice od majke i oca i s osam godina odveden u Slavoniju. Pustili su ga i poslali njegovi roditelji. Stigao je u Slavoniju i smješten je kod jedne obitelji koja ga je prihvatila, prema priči njegovih sinova. On je tu živio, radio u toj obitelji, oni su ga školovali. Osim što su ga hranili i odgajali, on je u Slavoniji završio i maragunski, odnosno stolarski zanat. Do svoje smrti bio je vrhunski stolar”, prepričava Bušić o ovom dječaku koji je jedanaest godina proveo daleko od svoga rodnoga kraja, a svoj nadimak dobio po zanatu.
„Vratio se kao punoljetan mladić, s oko 19 godina. Došao je vlakom do Mostara i krenuo pješice prema rodnoj Gorici, na današnjoj granici s Republikom Hrvatskom, nedaleko od Imotskog. Krenuo je makadamom, ljudi s kolima bi ga povezli. Bilo je to vruće ljetno doba. Stigao je na izvor vode u svome selu odakle su ljudi nosili vodu za svoje obitelji. Sjećao se da se na tome mjestu igrao i prskao vodom u ljetnim danima”, kaže Mario.
Foto: I. Bušić
Stjepan, kaže, na tom mjestu u kasno poslijepodne nije sreo nikoga. S tog izvora pružala se široka cesta koja je vodila prema kućama u selu. Znao je da je gore u selu negdje i njegova kuća. Ususret njemu išla je starija žena koja je nosila, kako kažu u Hercegovini, prazno burilo za vodu. Kad joj je došao bliže, pozdravio ju je katoličkim pozdravom. Pitala ga je čiji je. On je rekao da se zove Stjepan Sosa i da su ga roditelji poslali s fra Didakom u Slavoniju. „Žena je ostala kao ukopana. Nije mogla ni riječi izgovoriti, samo je širom otvorenih očiju, bez treptaja i ikakve pometnje, gledala u ovog naočitog mladića. Trajalo je to nekoliko sekundi, a onda je proradila majčinska duša. Pala je na koljena, a iz očiju su joj potekle duge krupne suze. Nije mogla u tom trenutku izustiti nijednu riječ, osim jecaja i plača. Mladiću ništa nije bilo jasno. Kad je žena došla malo sebi, podigla se i zagrlila Stjepana. -Ti si moj sin, moj Stipe, duša materina”, piše Bušić u svojoj kratkoj priči „Fra Didakov Marangun”.
Bušić ističe smjelost fra Didaka da napravi takvu veliku akciju. „Nema kuće koja nije bila zahvaćena glađu. Hercegovci nikad ne mogu dovoljno zahvaliti Slavoncima. Od toga fra Didakova doba, Hercegovina i Slavonija postale su jedno tijelo. Ovaj čin srcem i dušom veže ove dvije hrvatske pokrajine”, ističe Bušić koji i u svome kulturnom djelovanju surađuje s instituacijama u Vinkovcima, Vukovaru i Osijeku. Također, mišljenja je kako će ovogodišnja tema još jače povezati Hercegovinu i Slavoniju.
