Postoje vlakovi koji su osim robe i putnika prevozili nešto puno vrijednije u vremenima gladi za obitelji s kamenoga hercegovačkog krša, a to je nada. Upravo takvi vlakovi prometovali su između Hercegovine i Slavonije nakon Prvoga svjetskog rata kada je zahvaljujući fra Didaku Buntiću od gladi spašeno oko 17 tisuća hercegovačke djece.
Ratne godine donijele su Hercegovini glad kakvu taj kraj dotad nije pamtio. Davna 1917. godina jedna je od najgorih godina u povijesti. Te godine od travnja pa do listopada nije pala kiša. Suša, nestašica hrane i iscrpljenost stanovništva ostavljali su za sobom prazna polja, gladne obitelji i djecu koja su iz dana u dan bila sve slabija. Mnogi roditelji više nisu mogli osigurati ni najosnovnije za život, a smrtnost među najmlađima neprestano je rasla.
Među onima koji nisu željeli prihvatiti takvu sudbinu bio je hercegovački franjevac fra Didak Buntić. Danas ga nazivaju hercegovačkim Mojsijem, ocem sirotinje. Graditelj je i širokobriješke bazilike, svojedobno ravnatelj Franjevačke gimnazije u Širokom brijegu. Poznat kao prosvjetitelj i čovjek iznimne energije, nije ostao samo nijemi promatrač. Krenuo je u organizaciju jedne od najvećih humanitarnih akcija na ovim prostorima, uvjeren da se djeca mogu spasiti ako ih se odvede ondje gdje hrane ima.
Razgovarali smo s fra Marinkom Šakotom, hercegovačkim franjevcem koji je istraživao rad fra Didaka i jedan je od osnivača manifestacije „Didakovi dani” u Čitluku koja ima za cilj kroz Didakov život nadahnjivati nove generacije. „Njegovo djelovanje je dopiralo dokle su dopirale potrebe ljudi. Smatrao je da njegov kraj može puno bolje”, ističe.
Nakon brojnih pregovora s tadašnjim vlastima i uz pomoć franjevaca, liječnika, dobrotvora i lokalnih zajednica, počeli su polasci vlakova prema Slavoniji, Srijemu i Bačkoj. U njima su bila djeca koja su prvi put napuštala svoj dom bez roditelja, noseći sa sobom tek ponešto odjeće i neizvjesnost onoga što ih čeka. „Podaci kažu kako je 10. rujna 1917. krenula prva skupina iz Mostara. U cijeloj akciji obuhvaćeno je 12 270 djece, ali se pretpostavlja da ih je bilo puno više, čak i do 17 tisuća jer su privatnim kanalima išli put Slavonije. Slavonija je bila bogata, žitnica i otvorena srca”, kaže naš sugovornik.
Po dolasku u Slavoniju djecu su prihvaćale obitelji koje su im otvorile vrata svojih domova. Dijelili su s njima kruh, odjeću i svakodnevicu. Dječaci su pomagali u poljskim radovima, djevojčice u kućanstvu, a svi zajedno dobili su ono što im je u ratom razorenoj Hercegovini nedostajalo – hranu, sigurnost i priliku za odrastanje. „Bilo je sve jako dobro isplanirano za tadašnje doba”, tvrdi Šakota.
Mnogi se nikada nisu vratili u rodni kraj. Fra Marinko naišao je na podatke da je u Slavoniji ostalo oko četiri tisuće djece. Ovdje su zasnovali obitelji, podizali djecu i postali dio zajednica koje su ih prihvatile kao svoje. Njihovi potomci i danas žive diljem Slavonije i Srijema čuvajući uspomenu na pretke čiji je život promijenio jedan hrabri franjevac.
Fra Didak Buntić ostao je zapamćen kao čovjek koji nije brojio prepreke nego ljudske živote. Njegova akcija bila je mnogo više od organiziranog prijevoza djece. Bila je to priča o solidarnosti, povjerenju i spremnosti da se pomogne nepoznatome čovjeku. Tisuće slavonskih obitelji pokazale su tada ono po čemu je ovaj kraj i danas poznat – otvorenost, gostoljubivost i suosjećanje.
Priča o fra Didaku zauzima posebno mjesto i u ovogodišnjoj temi 61. Vinkovačkih jeseni – „Vlak slavonske ravnice” koji je povezivao ljudske sudbine. Doveo je u Slavoniju ljude koji su ovdje pronašli novu priliku za život, a njihove su se priče ispreplele sa šokačkom tradicijom i postale dio identiteta ovoga kraja. Tračnice su nekada značile spas, novi početak i život.
„Hvala Vinkovačkim jesenima koje pružaju tu mogućnost da se ljudi upoznaju s tim čovjekom i s tom akcijom, vezom između Slavonije i Hercegovine gdje se naglašava vrijednost ljudi koji su bili otvorenog srca i primili hercegovačku djecu”, zahvaljuje fra Marinko Šakota.
