Vinkovačke jeseni ove su godine u znaku dolaska različitih naroda u Slavoniju, plodnu ravnicu koja je tijekom 20. stoljeća, obilježenog ratovima i siromaštvom, mnogima postala novi dom. Ljudi su pristizali iz različitih krajeva u potrazi za boljim životom nego što su ga mogli ostvariti u svojim često krševitim i gospodarski nerazvijenim zavičajima.
Jedna od najznačajnijih epizoda toga vremena svakako je spašavanje gladne hercegovačke djece 1917. godine, koje je predvodio hercegovački franjevac fra Didak Buntić. Prema službenim podacima, vlakovima je prema Slavoniji, Srijemu i drugim plodnim krajevima tada prevezeno više od 12 tisuća djece, dok pojedini izvori navode da je njihov broj dosegnuo i 17 tisuća. Zapisi također govore da je oko četiri tisuće djece trajno ostalo živjeti na području Slavonije.
Jedan od njih bio je i Nikola Sušac, koji je u vrijeme ove velike humanitarne akcije imao 13 godina. Rođen je u mjestu Cerno kraj Ljubuškog, od oca Mate i majke Mare, kao jedno od šestero djece u obitelji. Nikola se, bez znanja roditelja i fratara, priključio koloni djece koja je odlazila prema Slavoniji. Tek po dolasku u okolicu Zemuna fratri su primijetili da je među njima.
„Napustio je bez pitanja svoje roditelje. Priključio se grupi ljudi koju je vidio i otišao skroz do Zemuna“, kaže sin pokojnog Nikole Antun Sušac Peičić, koji i danas živi u Cerni.
U Zemunu je, na jednom salašu, sa skupinom dječaka proveo nekoliko mjeseci obavljajući teške fizičke poslove. Nakon toga premješten je u Bapsku, gdje je nekoliko godina živio u obitelji Kovačić radeći na poljoprivrednim poslovima u zamjenu za smještaj i hranu. Tijekom tog razdoblja nije pohađao školu, ali je uz pomoć vršnjaka naučio čitati i pisati. Iako je bio u dobrim odnosima s domaćinima, teško je prihvaćao činjenicu da radi isključivo za stan i hranu. Unatoč tomu, s obitelji Kovačić ostao je povezan cijeloga života, a njegovi potomci tijekom Domovinskog rata pružili su im utočište.
Posredstvom svećenika Nikola je potom došao u Cernu, u obitelj Antuna i France Peičić, koji nisu imali djece. Rado su ga primili u svoj dom, a on im je pomagao u obradi velikog poljoprivrednog imanja. Bila je to imućna seljačka obitelj, a Nikola je vrlo brzo preuzeo brigu o gospodarstvu i stekao njihovo potpuno povjerenje.
Godine 1930. oženio se Mandom Kumburić iz Cerne. Nekoliko mjeseci prije vjenčanja obitelj Peičić službeno ga je posinila, pa je Nikola postao njihov zakonski nasljednik. Prije toga zatražen je i pristanak njegovih bioloških roditelja. „Antun i Franca su mu kao vlastitom sinu napravili svatove. Ženidbu biološki roditelji nisu doživjeli“, prisjeća se njegov sin Antun.
Nikola je svojem prezimenu dodao i prezime Peičić. O svojim se posvojiteljima brinuo sve do njihove smrti. Sa suprugom Mandom dobio je kćeri Janju i Francu te sina Antuna. U znak zahvalnosti svojoj je djeci dao imena ljudi koji su mu pružili priliku za novi život.
Vezu s rodnim krajem i rodbinom nikada nije prekidao. Redovito je održavao kontakte s obitelji u Hercegovini te je nastojao svojoj djeci prenijeti ljubav prema kraju iz kojega je potekao.
„Moj otac je u Hercegovini imao dva brata i tri sestre. Ovdje je prihvatio šokački način života. Ljudi su ga prihvaćali i poštovali kao svoga, a Hercegovci su ga također smatrali svojim. Nosio je šokački šešir i štrikanu reklju. I ja sam danas i Hercegovac i Šokac u isto vrijeme. To mi je jako drago. Često sam razgovarao s ocem o njegovim uspomenama na Hercegovinu. Posjetio ju je nekoliko godina prije smrti i bilo mu je drago vidjeti da više nije pusta. Jednom sam ga pitao bi li želio da jednoga dana bude pokopan u Hercegovini. Uhvatio se za glavu, neko vrijeme šutio, a onda rekao kako je najljepše dane proveo ovdje i kako ovdje pripada“, ističe Antun.
Nikola Sušac Peičić preminuo je 1986. godine od posljedica srčanog udara. Njegova supruga Manda nadživjela ga je deset godina. Ostalo je svjedočanstvo jednog vremena, ali i dokaz kako su vlakovi koji su prije više od stotinu godina iz Hercegovine dovozili gladnu djecu u Slavoniju mnogima donijeli ne samo spas, nego i novi dom.
