Za Mikanovku Zdenku Turkalj Stojić godina 1973. ostala je zauvijek urezana u sjećanje. Tada je, kao sedamnaestogodišnja djevojka, pobijedila na manifestaciji Mladost i ljepota Slavonije, a ta joj je titula donijela i poseban poziv – sudjelovanje na početku berbe jabuka u čuvenim Borincima.
„Dobila sam poziv, odnosno telegram iz Vinkovačkih jeseni. Bila sam iznenađena. Meni je to puno značilo kao mladoj djevojci. Doći i ubrati jabuku u jednim Borincima, svjetski poznatima, zaista mi je puno značilo. Bila sam ponosna, sretna, uzbuđena i radosna. Bila sam u društvu naših poznatih pjevača, čika Stipe“, prisjeća se Zdenka.
Tog dana, uz nju je bio i Stipo Gašparović, mikanovački tamburaš i pjevač, koji je sa svojim orkestrom pratio događaj. Danas, pola stoljeća kasnije, njih dvoje i dalje uglas zapjevaju stihove koje su tada pjevali: „Oj, Vinkovci, alaj ste na glasu, borinačke jabuke vas krasu.“
„Nije igrom slučaja, već je to bila dika i čast – pratiti mladost i ljepotu u jednu avanturu koja se zove Borinci. Bio sam određen da obavim to uz svoje tamburanje i budem njezin pratitelj“, kaže Stipo koji s ponosom čuva uspomene na taj dan.
U Borincima su nastale i fotografije koje su obišle svijet. „Za Novu Godinu izašla je čestitka s fotografijom gdje smo mi u jabuci. Tada su putovale cijelim svijetom“, prisjeća se Zdenka.
Folklor, ljubav i nošnja
Za otvaranje berbe odjenula je nošnju s kojom je pobijedila na izboru. Unatoč vrućini… „Nosila sam ju s ponosom“, kaže Zdenka, koja je upravo tada započela svoj folklorni put. Zahvaljujući KUD-u „Šokadija“ upoznala je i Božu, mladića iz Hercegovine koji će kasnije postati njezin suprug. „Odmah je bio član KUD-a bez obzira što se doselio iz Hercegovine. Počeo je po šokački plesati bolje nego ja“, hvali supruga. „Jedan sam od prve hercegovačke djece koji je igrao folklor u KUD-u ‘Šokadija’ Stari Mikanovci. Većinom su bile djevojke, a nas momaka bilo je 6-7 uz tamburaše“, kaže Božo. Zdenka se okušala i u izborima ljepote izvan Slavonije. „Jednom prilikom kada smo s KUD-om bili na Malom Lošinju i kad sam predstavljala prvu Mikanovku, okušala sam se u izboru ljepote s ostalim turističkim djevojkama. Osvojila sam treće mjesto“, prisjeća se.
Umrijet ću vpleći Vinkovačke jeseni
Za Zdenku i Stipu, Vinkovačke jeseni nisu tek manifestacija, nego dio identiteta, način života i ljubavi prema rodnom kraju.
„Srce mi je veliko i presretna sam kada ugledam Vinkovačke jeseni. Pratim od početka kada ih najave. Obožavam, volim, umrijet ću voleći Vinkovačke jeseni. To je moj kraj u kojem sam se rodila, mjesto gdje živim“, emotivna je Zdenka.
I Stipo s jednakim žarom govori o svojoj povezanosti s Jesenima. Nastupao je gotovo na svima, osim prvih dviju. Na jubilarnoj, 50. manifestaciji, otpjevao je pjesmu „Pjevat će Slavonija“. „Budi mi mladost, sve ono što je lijepo i drago“, kaže danas 87-godišnjišnjak, dodajući duhovito da „zdravlja ima pa može i posuditi“.
Posebno ga dotaknu dječji nastupi: „To me ubi, u srce me dira kad vidim da se djeca spremaju u svoja roča. Tu gledam budućnost Slavonije, to treba gajiti.“
Unatoč teškoćama i bolesti, Zdenka ostaje zahvalna što može svjedočiti i govoriti o uspomenama koje su joj obilježile mladost. „Najprije sam zahvalna Bogu što sam dočekala trenutak da ste došli jer 36 godina liječim sebe da bih bila među živima. Nisam očekivala da bih ikad bila pozvana da razgovaram o onome što mi je najdraža uspomena, otvorenje berbe jabuka te 1973. godine“, kaže.
Ni odlazak u inozemstvo nije je privukao. „Godinu prije tih Vinkovačkih jeseni trebala sam odseliti za Njemačku i napustiti Hrvatsku. Izborila sam se i ostala. Nisam htjela napustiti Mikanovce jer su mi prirasli srcu, a moj kraj na poseban način. Hrvatska je u malom na tim Vinkovačkim jesenima. Nema većeg bogatstva i tu se zaista pokazuje neviđena ljubav“, poručuje Mikanovka.
