Zvonimir Petričević, svima poznat kao Zvonko, od samih je početaka neraskidivo vezan uz Vinkovačke jeseni. Još od mladih dana, kao 19-godišnjak, kada je zakoračio na pozornicu tradicije. Potječe iz slakovačke obitelji duboko ukorijenjene u narodnu baštinu. „Godine 1966., kada su održane prve Vinkovačke jeseni, nastupao sam kao član ‘Seljačke sloge’ iz Slakovaca“, prisjeća se Zvonko čiji je otac bio predsjednik tamošnjeg kulturno-umjetničkog društva. Ta godina bila je slobodnija, gotovo buntovna. Bio je to vremenski prostor u kojem su se simboli hrvatstva i Jeseni provukli kroz ušicu igle, no s ponosom i odlučnošću. Do 1970. godine, kada se oženio i preselio u Vinkovce, bio je aktivan član KUD-a s kojim je proputovao brojna sela i stigao sve do Jadranske obale.
„Sjećanja blijede, nažalost. Tražio sam slike i prisjetio se kako smo u subotu uoči mimohoda plesali na Lokomotivnom igralištu. Sutradan smo sudjelovali u mimohodu, bilo nas je šest ili sedam grupa, a bilo je i gostiju izvana“, govori s nostalgijom. U tim godinama Jeseni su u tišini budile slavonski prkos tadašnjem režimu. „Na svaki blagdan nosio sam reklju, a kad dođe jesen, srce je jače tuklo od ponosa. Nije bilo druge nego se uključiti. Pridonijeti toj hrvatskoj manifestaciji značilo je puno. Bio je to nacionalni naboj. Nisam bio ekstrem, ali volio sam i volim to što jesam.“ Zvonimir ističe da Vinkovačke jeseni ne bi bile ono što jesu bez kulturno-umjetničkih društava s ovih prostora. „To su Jeseni“, uvjerljivo kaže.
U vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. godine malim koracima uključuje se i postaje član komisije za mimohod. „Kolega i ja ispisivali smo brojeve sudionika na gradskoj tržnici u subotnje poslijepodne. Već sljedeće godine bio sam u komisiji za smotru folklora.“ Sve su to bili volonterski angažmani u jednoj od rijetkih manifestacija tog vremena koja je ponosno nosila hrvatski predznak. Pamti Zvonko i ljepotice iz Borinaca koje su brale jabuke, brojne KUD-ove i nezaboravne zabavne programe. Među njima i Vera Svoboda, Slakovčanin Aca Đigunović i Pero Nikolin.
Početkom 1980-ih započinje nova etapa njegova života, a veže se uz rad na Radio Vinkovcima. „Tajnik Jeseni, pokojni Marcel Lončar, rekao mi je: ‘Kad već pričaš na radiju, zašto to ne bi radio i na folklornim večerima?’“, prepričava Zvonko. Tako počinje njegova spikerska, odnosno voditeljska karijera na Jesenima. S kolegicom prepoznatljivog glasa, Milkom Vidom, od 1980. godine punih 35 godina vodio je folklorne večeri predstavljajući domaće i inozemne KUD-ove.
Prije nego što je HRT preuzeo prijenos mimohoda, Zvonkov se glas čuo s prozora vinkovačke gimnazije. „Poseban je to osjećaj gledati zaprege, slušati pjesmu i vidjeti raznolikost hrvatske tradicije. Mi smo šarolika kultura, razlikujemo se od sela do sela“, ističe.
Za njega su Vinkovačke jeseni više od obične manifestacije, one su duboka emocija. „Kroz njih sam njegovao svoje porijeklo, porijeklo svojih roditelja. Dičim se pravim šokaštvom. To je u meni, u mojoj krvi“, kaže Zvonimir čije se prezime Petričević u Slakovcima prvi put spominje još 1716. godine. Iako mu je životna želja bila baviti se poljoprivredom, sudbina ga je, poput oca, odvela u službeničke vode gdje je možda mogao biti i bliže Jesenima. Duh tradicije nikada ga nije napustio.
Prošle godine, na poziv Marka Sabljakovića, vratio se na pozornicu Jeseni kao voditelj svečanog otvorenja. „Bila mi je čast. Nikad prije nisam vodio otvaranje. Nije to mala stvar“, priznaje, uz knedlu u grlu i suzu u oku. Iako se bojao mogućih pogrešaka, iskustvo i emocija nadjačali su tremu. Lapsusa nije bilo.
Na kraju, Zvonkova poruka ide mladima. „Kulturno-umjetnička društva trebaju vas, osobito momke. Mladi, uključite se i to će trajati vječno. Vječna je Slavonija, vječan je zapadni Srijem. Vječna je Hrvatska. Sve to treba pokazati u jednom danu na Vinkovačkim jesenima. A kad umrem, pjevat će Slavonija“, kaže kroz suze ovaj Vinkovčanin slakovačkih korijena s iskrenom željom da ga na posljednjem ispraćaju isprate upravo tim stihovima.
Koliko je zapravo u ovih 60 godina značio našoj manifestaciji svjedoči i to da je za svoj neizmjeran doprinos kulturi i očuvanju tradicije, Zvonimir Petričević dobio zlatnu plaketu „Grb grada Vinkovaca“. Dok ga ima, bit će Zvonko uz Jeseni, a njegov put nastavit će neke nove generacije s jednakom ljubavi prema slavonskom čovjeku i tradiciji. I pjevat će se, baš kako i sam želi. Upravo to je i bit svega.
