Jabuka je ponovno u središtu pozornosti Vinkovačkih jeseni. Ove jubilarne godine podsjećaju nas na davne običaje i tradiciju branja u voćnjaku Borinci. Taj su posao oduvijek obavljale ljepotice s Đakovačkih vezova, a kasnije i djevojke s mikanovačke manifestacije „Mladost i ljepota Slavonije“.
Posjetili smo jednu od tih djevojaka, Mandu Kuveždić, rođenu Bertić iz Ilače koja je prva ubrala rumenu jabuku. Danas je to 75-godišnja snaša, mirnog života u svom pitomom srijemskom selu. U vinogradu nadomak Ilače, kojeg su kupili nakon povratka iz progonstva, prisjetila se tog posebnog trenutka. Tijekom života ispreplele su se i lijepe i manje lijepe uspomene, no onaj dan u borinačkom voćnjaku zasigurno je bio jedan od najljepših.
„Sjećam se toga dana u Borincima i te fotografije. Stvarno je bilo jako fino“, prepričava. „Bila je čast ubrati tu jabuku. Mogu vam reći da mi je jako lijepo bilo. Sada sam se sjetila nakon toliko godina. Ponos…“, priznaje, ne skrivajući osjećaje s tih proljećarskih Jeseni 1971. godine.
Za mlade Slavonije, Vinkovačke jeseni značile su neizmjerno mnogo. „Mogli smo pokazati svoju nošnju, nastupati. Voljeli smo se spremati. Puno nas je bilo, i starijih snaša i mlađih djevojaka. Značilo nam je to“, prisjeća se Manda.
Te iste godine održani su i posebni svatovi. Nije to bio samo prikaz narodnih običaja, već i pravo vjenčanje – mladoženja i mladenka bili su stvarni, a mladenka upravo Mandina sestra. Kum je, kažu, bio poznati Dragutin Žanić – Karla.
„Vjenčala se u općini. Išlo se po mladu, tjeralo se platno. Svekrva je dolje stavljala dukatiće, a sestra ih je kupila. Kada su je isprosili, krenuli smo u općinu. Bilo je prelijepo“, prepričava Manda običaje s tih svatova. Nakon općinskog vjenčanja, svadbena povorka prošla je mimohodom, a mladenci su bili bogato darivani. „Nakon mimohoda, išlo se na kola na stadion. Jedno pet ili šest kola bili su naši Ilačani“, dodaje.
Manda se kasnije udala za Đuku, danas poznatog pučkog pjesnika. „Ja sam isto igrao u folkloru, tako smo se i upoznali. Kad smo davali priredbu, ona se stalno trči oko mene. Nisam je se mog’o otarasit’. I šta ću? Reko’, uzet ću je. Jadna, bila mršava, slaba“, kaže Đuka u šali. Danas, međutim, čuva svoju životnu družicu kao zjenicu oka i daruje joj pjesme. Pisati je počeo u progonstvu, stavljajući na papir osjećaje koji su ga tada obuzimali, a među brojnim stihovima posebnu je pažnju posvetio i Vinkovačkim jesenima. Dosad ih je opjevao u šezdesetak pjesama.
Jesen rumeni’ jabuka
Ajde pismu piši, Đuka
O Vinkovci i ravnici
O konjima i Šokici
O Šokcima i tamburi
Dukatima, lipoj curi
O bećaru vita stasa
Šta je zapiv’o iz sveg glasa
Leti pisma duž Bosuta
Zaviruje ispod skuta
Šta Šokice lipe nose
Svojim ruvom se ponose
Ponosu se svojim tilom
Slavonijom našom milom
Šta u srcu svome nose
Uresile svoje kose
Za jeseni šezdesete
Kako dani brzo lete
Dok se svega siti Đuka
Nesta rumeni’ jabuka
Đuka Kuveždić
„Samo za Vinkovačke jeseni se smjelo pjevati ‘u mene su široki rukavi i tkanica crven, bijeli, plavi’, ali izvan folklora nikako. Inače se moralo šutjeti o tome“, objašnjava Manda.
Danas Manda i Đuka više ne sudjeluju izravno u Jesenima, ali sve prate. „Djeca mi kažu da se na Vinkovačkim jesenima pojavi fotografija na kojoj berem jabuke, a ljudi komentiraju da sam to ja. Drago mi je zbog toga“, kaže kroz osmijeh, ne skrivajući veselje.
Vinkovačke jeseni su i živi podsjetnik na snagu zajedništva, ljepotu običaja i postojanost slavonskog duha. U tim je trenucima prošlost uvijek prisutna, utkala se u pjesme, nošnje i uspomene koje se prenose s naraštaja na naraštaj.
