„Čovjek nikad ne zna koliko ima vremena pa smo htjeli još barem jednom vidjeti ljepotu Vinkovačkih jeseni”, pričaju nam Slavica i Čedo Kačavenda, Otočani koji radni i životni vijek provode u Njemačkoj. Sa svojih 70 odnosno 74 godine potegnuli su gotovo 1500 kilometara kako bi doživjeli i podsjetili se na ono od čega su satkani, na mladost i djetinjstvo, na tradiciju koja ostaje pod kožom koliko god daleko bili.
Slavica je rođena u Otoku 1954., u Vinkovcima je završila srednju Ekonomsku školu nakon čega se preselila u Njemačku. Bilo je to davne 1972. godine. I od onda pa sve do 2018. nije bila na Vinkovačkim jesenima.
„Jako mi je to falilo jer sam kao mlada plesala u KUD-u Otok, svake godine sudjelovali smo i na Jesenima. Bilo je stvarno predivno”, sjeća se naša sugovornica pokazujući fotografije koje to i dokazuju – Otočani u kolu na pozornici te okupljeni poziraju na Cibalijinom stadionu.
Fotografije su nastale prije točno 53 godine, 14. rujna 1971.
Supružnici koji su u braku 52 godine kažu kako su htjeli, možda po posljednji put, vratiti se svojim korijenima. Posjetit će Otok i grobno mjesto Slavičina oca, prijatelje i mjesta iz mladosti, ali Vinkovačke jeseni svakako su na vrhu liste prioriteta zbog kojih su stigli ovdje.
„Volim ja uvijek ovamo doći, ipak je to moje rodno mjesto. Navratimo mi nekad, ali ne na Vinkovačke jeseni. Sada smo odlučili odvojiti osam dana za ovu manifestaciju jer tko zna hoće nam se pružiti prilika da opet dođemo”, kaže Slavica dodajući kako im baš uvijek bude lijepo.
Trunku im je žao lošeg vremena, no dobrog raspoloženja im ne nedostaje. Kiša i niske temperature im ne smetaju, obići će sve što su planirali i uživati kako se samo u Slavoniji zna.
