Bila je 1966. godina kad su u Vinkovcima po prvi put zazvonile tambure i zapjevala Slavonija u onome što će kasnije postati simbol jeseni – velika smotra folklora, pjesme i običaja. Među prvima koji su ponosno stupili u mimohodu bili su i članovi KUD-a „Filipovčice“ iz Komletinaca, društva osnovanog dvije godine ranije, već tada s više od 70 članova i bogatom baštinom.
Tih dana u selu se osjećalo posebno uzbuđenje. Probe su bile česte, tamburaši i pjevači dolazili su gotovo svakodnevno, a razgovaralo se samo o Jesenima. Predsjednica današnjih „Filipovčica“, Marija Čorić, kaže kako je to bio početak njihove višedesetljetne veze s manifestacijom. “Od prvih Jeseni do danas nismo propustili nijednu godinu. Uvijek smo išli s ponosom, pokazujući nošnje, govor i običaje Komletinaca. To je naše blago“, kaže Marija.
Na prvim Jesenima „Filipovčice“ su nastupile s kraljicama, svečanim običajem iz proljetnog ciklusa, kada se djevojke, bogato odjevene, kreću selom i pjevaju. Bilo je to more boja: svilene marame, dukati što su se presijavali na suncu, bijele suknje,oplečci, pletenice ukrašene crvenim, bijelim i plavim vrpcama. Stariji se sjećaju i orubica, mlađih djevojčica koje su pratile kraljice noseći vjenčiće na glavi.
Tamburaš Stipo Kolarić, tada 31-godišnjak, pamti kako su se oblačili u školi, a potom pješice išli do pijace gdje se okupljao mimohod. „Kad smo krenuli, bilo je to veselje, cika i pljesak. Ljudi su nas pratili sve do stadiona, a poslije smo svirali ulicama i opet dobijali aplauze“, priča Stipo.
Anica Novoselac, tada mlada djevojka u ulozi kraljice, pamti da ih je publika pratila gotovo na svakom koraku, fotografirala i tražila uspomene. „Do mraka smo bili u Vinkovcima, potpuno u svome svijetu“, smije se Anica.
Za Mariju Bartoš, također kraljicu, prve Jeseni bile su „kao u snu“. I danas pamti kako je sestra bila orubljica, a ona kao starija nosila krunu kraljice. Tko nije imao vlastite dukate, posuđivao ih je.
Publika je, pričaju sudionici, oduševljeno reagirala na bećarce, iako su neki bili, kako kažu, „malo bezobrazni“. Smijeh i pjesma orili su se gradom, a nakon službenog programa druženja su se nastavljala kod organizatora.
Danas, gotovo šest desetljeća poslije, u Komletincima se Jeseni i dalje dočekuju s istim žarom. Probe počinju mjesecima unaprijed, nošnje se brižno pripremaju, a mladi uče korake i pjesme od starijih. „Običaji su nešto što ostaje i što moramo prenijeti na mlađe“, poručuje Marija Čorić.
Jer, za „Filipovčice“, Vinkovačke jeseni nisu samo manifestacija, one su dio života, priča koja se svake godine iznova piše u ritmu tambura i koraka ponosa.
