„Majka mi je došla iz Hercegovine, a otac iz Korduna. Udala sam se u šokačku kuću, za Šokca. Ja sam Prkovka i Slavonka”, ponosno govori Katarina Čajkovac, rođena Lukač.
Ususret 61. Vinkovačkim jesenima donosimo priču njezine obitelji. Jer, podsjetimo, ovogodišnja tema naše manifestacije jeste „Vlak slavonske ravnice” koja svoj izvor nalazi u činjenici kako je tijekom 20. stoljeća Slavoniju naselilo mnoštvo naroda iz drugih hrvatskih krajeva, kao i inozemstva.
„Dida mi je pričao kako su životinje i ljudi dolazili tim teretnim vagonima u Slavoniju. Za mene je bilo mene neshvatljivo kako su se svi odlučili doći. Nije se moglo živjeti u tim krajevima. Mislili su kako će ovdje naći način jer bilo je kruha. Sve ostalo je bilo teško i bilo je potrebno mukotrpnim radom zaraditi i kupiti kuće. Šokci su bili pravožitnici. Imali su pravo na građu kada kuću prave. Oni koji su došli nisu imali pravo na to”, dijeli svoje mišljenje.
I ostali su jer Slavonija im je pružila ono što u godinama gladi nije mogao nijedan drugi kraj. Danas oni i njihovi potomci sebe smatraju Slavoncima i Srijemcima, prihvatili su ovdašnje običaje i kulturu, zavoljeli ovaj kraj. A zavoljeli su i jedni drugi. Katarina nam je ispričala kako se dogodila ljubav Kordunaša i Hercegovke, njezinih roditelja. „Puno je ljudi tada dolazilo. Vlakom su dolazile cijele obitelji. Mama i tata upoznali su se na radu u Garčinu. Tata se zaljubio u mamu, mama u tatu. I tako su se njih dvoje uzeli i rodili mene”, kratko i jasno pojašnjava ova dugogodišnja prkovačka KUD-ovka čiji je otac iz Gornjeg Taborišta pokraj Slunja, a mama iz Konjica.
Ljubav prema Slavoniji dogodila se ‘na prvu’. „Mama Ljubica je bila oduševljena nošnjom, divojkama i snašama. Privlačilo ju je narodno ruho. Njezin brat oženio je, rekli bismo, autohtonu Šokicu. Ona je mamu spremala u dvije, tri vrste ruva. Bila je sretna što se u to vrijeme uspjela slikati u šokačkoj nošnji. Imala je i želju da se presvuče iz haljine u nošnju”, kaže. Voljela je majka i slavonske običaje pa je dopustila Katarini i kerenje u svatovima.
Objeručke je prihvatila kćerinu vezu s mladim Šokcem. „Mama je bila oduševljena s kim hodam, tata nije. Moji su bili napravili novu kuću, a ja sam se tada udala u šokačku s puno djece pa nisu ni imali puno. Slagala sam se sa svekrom i svekrvom, bilo nam je jako lijepo. Ubrzo smo suprug i ja napravili svoju kuću”, dodaje.
Katarina je jednako kao i njezina majka zavoljela sve slavonsko. U nošnju i Vinkovačke jeseni upućivala ju je zaova. Nije imala svoju nošnju, uvijek bi ju posuđivala. „Svi su mi davali ruvo, uvijek sam bila sretna s time, ali počeli smo skupljati svoje. Krenuli smo od opanaka. Bio je majstor u selu koji je meni i mužu izradio obuću. Poslije smo kupili rubine, oplećke, pregače, marame. Nije to sve odjednom kupljeno. Malo-pomalo imali smo sve svoje. Kad su se djeca rađala, i njima sam nabavljala. Uživala sam gledati ih spremljene. Kada je moja kći Ljubica postala starija, teta je puno pomogla. Nikada nije bila ista nošnja”, kaže Katarina koja je svojoj kćeri prenijela jednaku ljubav kao što je njoj njezina majka.
„Iako sam kćerka Kordunaša i Hercegovke, sve sam jako zavoljela. Tu ljubav mi je usadila mama. Kod obitelji moga supruga naišla sam na razumijevanje i ja sam to prihvatila. Sada su mi puni ormari”, ponosno govori ova dugogodišnja predsjednica KUD-a „Razigrana šokadija” iz Prkovaca. Nažalost, noge više ne slušaju pa je palicu prepustila drugima. „Dok sam ja bila u KUD-u, moj suprug nije jer je radio. Kada je otišao u mirovinu, onda sam ja radila, a on je postao predsjednik KUD-a”, iznosi zanimljivu činjenicu o njihovoj uključenosti u kulturu njihova sela.
Sve to danas prenose i na svoju unučad. Iznova kupuju nove stvari kako bi ih obukli. „Ma meni je puno srce. Čini mi se da sve više ima mladih koji čuvaju našu tradiciju. Znam da je teško i uređivati se i održavati sve to. To nije baš tako lako. Ali tko voli, njemu ništa nije teško. Uživam u tome i nije mi teško ni oprati ni opeglati”, kaže.
Od prvog puta otkad su se pojavili na Jesenima, možda dva ili tri puta nisu bili u mimohodu. „Za mene su Jeseni veliko bogatstvo, poseban događaj za cijelu Slavoniju i cijelu Hrvatsku, a samim time i za svijet”, dijeli s nama svoje viđenje. Svaki puta kada bi njezina Ljubica, koja je ime dobila po baki Hercegovki, išla na Vinkovačke jeseni, uvijek bi joj u košaricu stavila jabuke. „Te su jabuke nekada pojeli do stadiona. Ona je imala želju opisati te rumene jabuke. To su za nju bile djevojke iz naše ulice”, priča nam o svojoj kćeri koja je danas dio nekoliko manifestacija jer svojim smislom za tradicijsko spremanje obogaćuje iste.
„Moja baka je Hercegovka, dida Kordunaš, otac Šokac tako da ja imam više toga u sebi. Ali da nije moje bake i mame, sigurno ne bih ovoliko voljela tradiciju, običaje, ručni rad i sve što ide uz Vinkovačke jeseni. Toliko sam sretna što sam živjela tu tradiciju u mojim Prkovcima i što su moji roditelji toliko toga prenijeli na mene. Sada to mogu prenijeti svojoj djeci. Svoje selo predstavila sam na različitim revijama, izborima za najljepše narodno ruho. Mama i tetka Mara pobrinule su se da uvijek izgledam dobro u posloženoj nošnji. Skidam im kapu jer bile su velike radnice, vrlo vrijedne”, kaže Ljubica Jurčić, Katarinina kći.
Foto: Tihana Koprtla
„Znate kako kažu kod nas u Prkovcima? Da nije Kordunaša i Hercegovaca, Šokci bi izumrli. Da se nisu Kordunašice poudavale za Šokce, isto. U moje vrijeme bilo je malo izvornih Šokaca jer su se već izmiješali”, kaže Katarina. Različitih gena, ali dijelimo istu ljubav prema ovome kraju – Slavoniji i Srijemu koji su sačuvali živote mnogih koji su dolazili tražiti utočište.
