Više od tri desetljeća utkala je u Jeseni, a u vukovarsko-srijemskom ZAKUD-u bila je prava „Katica za sve“ – od tajnice, blagajnice pa sve do administratorice. Nevenka Ferinac, u folklornim krugovima poznata kao teta Nena, gotovo cijeli svoj radni vijek posvetila je najljepšoj vinkovačkoj manifestaciji. Radila je sve – Divane, sajam rukotvorina i brojne druge priredbe.
Svaka priča ima početak, a Nenin se veže uz ranijeg voditelja Jeseni, Marcela Lončara. „Zahtjevan i strog, ali krasan i dobar čovjek. Znao je što radi jer je neke vještine stekao i u radu u Općini“, prisjeća se Nena. Sa smiješkom govori i o tadašnjem tajniku Grši Matakoviću i njegovoj vrhunski opremljenoj prostoriji pod ključem. Posebno ističe kolegicu Danicu Batinić koja je također ostavila dubok trag, kao i tajnika Branka Popovića. „Branko je znao raditi. Sve je odrađeno kako treba i znalo se tko što radi, ali svi smo sve radili i svi smo o svemu sve znali. Okupljao je mladež, dovodio je sponzore pa nitko nije bio gladan. Šokački divani su zahtjevni jer je na njima bilo po 2000 ljudi, a on je vladao situacijom“, govori.
Bez volontera u organizaciji, dodaje, ništa ne bi bilo moguće. Među njima pamti i Ivanu Vidu, a popis je, kaže, podugačak jer raditi na Jesenima je i čast. „Liščići koji su vodili konjogojske zaprege, Đuka Smolčić, Petričevići, Nikola Jukić, Pavo Martinović, Marijan Mandić, Matičići, Bušići. Svima valja zahvaliti“, dodaje. Od dragih ljudi izdvaja i scenaristicu Anu Cvenić koja joj je bila poput majke te prijateljice Ilijanu Palčec i Laticu Ivanišević.
Posebnu je vezu uvijek imala s KUD-ovima. „Neću se hvaliti da su oni mene svi voljeli, ali ja sam njih jako voljela“, kaže kroz osmijeh. Na svako je pitanje imala odgovor i činila sve što je mogla da im izađe ususret jer, kako naglašava, tradicija pripada upravo njima.
Brojne su i anegdote koje će, najavljuje, uskoro naći svoje mjesto u knjizi – autobiografiji na kojoj radi. Neke od njih će ipak ostaviti za sebe, dodaje. „Izlagači na sajmu rukotvorina, današnjem Sokaku, dolazili su s tikvicima, kaktusima koje nisu smjeli izlagati. Gađali su me tim kaktusima, psovali mi. Ali osoba sam koja se nikad nije naljutila“, prisjeća se uz smijeh.
Od svih priredbi, Divani su joj bili najdraži. „Jako su bili dobri dida Križe i baka Mare u Starim Mikanovcima, u Andrijaševcima, Otoku i Komletincima. Tih se posebno sjećam“, kaže. Radno vrijeme tada nije imalo početka ni kraja, osobito u desetak dana kada Jeseni žive punim sjajem. Takav tempo, priznaje, ponekad je znao ostaviti traga i na obiteljskom životu jer se do ranih jutarnjih sati slagalo i pripremalo sve potrebno.
Iako je danas u mirovini, i dalje ostaje važna kockica u organizacijskom mozaiku. „Žao mi je što sam otišla u mirovinu. Ja bih još mogla raditi. Ali dobro. Na mlađima svijet ostaje i oni trebaju imati svoje ideje i donositi promjene. Pozvali su me opet da radim i jedva čekam početi“, iskreno priznaje ova dobro poznata „jesenska“ dama. Za svoj je posao živjela, a to su prepoznali i Vinkovci, nagradivši je Zlatnom plaketom „Grb grada Vinkovaca“, potvrdom neumornog truda i predanosti.
Umjesto zaključka, ostaje zahvaliti. Hvala za svaki dan proveden u stvaranju Jeseni, za sate bez sna i trenutke u kojima je tradicija bila važnija od umora. Hvala za osmijeh, toplu riječ i podršku svakome tko se našao na putu organizacije. Hvala za ruke koje su pomagale, za ideje koje su obogaćivale i za srce koje je uvijek kucalo za folklor. Hvala što je svojim radom i životom utkala nit u veliku šarenicu Jeseni koja već 60 godina ponosno pripovijeda priču o Slavoniji.
