Na spomen začetaka Jeseni, uz nošnje, zvuk tambura i miris slavonskih jabuka, jedno ime posebno odzvanja – Ksenija Urličić. Legendarna televizijska spikerica i urednica, sada 85-godišnja dama, postala je glas i lice Jeseni još 1971. godine. U godini kada se Hrvatska budila iz političkog sna, a domoljublje oprezno probijalo kroz kulturne manifestacije, upravo je ona po prvi put stala na pozornicu vinkovačkog stadiona.
Prisjeća se kako je u svijet slavonske tradicije ušla sasvim slučajno, na poziv kolegice Gordane Bonetti. „Naslijedila sam taj posao od svoje kolegice legendarne Gordane Bonetti. Ona me upitala bi li ju zamijenila na Vinkovačkim jesenima. Tad nisam ništa znala o toj manifestaciji pa ni o Vinkovcima. Bilo mi je zadovoljstvo jer Gordana Bonetti bila je nevjerojatno talentirana spikerica Hrvatske televizije. Nekako sam bila ponosna na njezin poziv jer sam mislila da sam možda dosegnula visoke standarde“, kaže.
No dolazak u Vinkovce brzo je prerastao u nešto puno dublje od jednokratnog angažmana. Već na prvim Jesenima, osjetila je puls naroda i duh promjene koji se tih godina širio Hrvatskom. Stadion prepun ljudi, nacionalnih simbola i emocija ostavio je snažan dojam. „U sjećanju mi je stadion prepun nacionalnih obilježja, hrvatskih trobojnica, nacionalnog naboja, puno ljudi, radosti. U počasnoj loži bio je i Miko Tripalo. Svaka njegova riječ bila je popraćena ovacijama, odobravanjem. Nevjerojatna slika“, prisjeća se.
Taj trenutak nije bio samo profesionalni izazov, već emotivni preokret – prvi susret s istinskim duhom Slavonije i njenim ljudima. Ksenija kaže da ju je atmosfera potpuno osvojila. „U tom trenutku osjetila sam čudesnu energiju koja je izbijala s tog stadiona, iz ljudi prepunih entuzijazma, domoljublja. Osjetila sam da se u zvukovima neke nadolazeće jeseni osjetilo još nešto – osjetilo se proljeće. I to ne bilo kakvo nego ono pravo – Hrvatsko proljeće“, dodaje Ksenija kojoj su Jeseni postale njezina druga obitelj. Stvorila je i snažne osobne veze s domaćinima koji su joj otvorili vrata svog doma. „Srela sam Vanju Radauša i puno poznatih ljudi. Vinkovci su, tad sam vidjela, iznjedrili puno talentiranih ljudi. Surađivala sam s Himzom, Popovićem. Ostalih se ne mogu sjetiti, prošlo je 50 godina“, kaže.
Uspomene na prve dolaske posebno veže uz glazbu i mirise grada. Pjesma “Šumi, šumi, javore” budila ju je svako jutro, a šetnje uz Bosut, odlazak u centar i susreti s domaćinima zauvijek su ostali dio njezine osobne priče. „Ugostili su me Radići, obitelj s kojom sam se poslije zbližila, povezala kumstvom jer sam godinama odsjedala kod njih“, s oduševljenjem govori.
U vrijeme kada su Vinkovci bili razoreni, a održavanje manifestacije bilo nemoguće, Ksenija je odlučila zadržati njezin duh – barem na malim ekranima. Osmislila je prvu autorsku emisiju posvećenu Jesenima. „Moja prva autorska emisija zvala se ‘Vinkovci su i Jeseni jesu’. Želja mi je bila da bar medijski održimo kontinuitet te vrijedne manifestacije. Ako zbog ratnih okolnosti ne može biti u Vinkovcima, bit će na ekranima. Pokušala sam koncipirati u sat i pol unutra sve ono što su bile karakteristike Jeseni – glumce, poeziju, pjesmu, poznate ljude. Dočekana je s oduševljenjem, vrlo rado gledana jer se shvatila poruka“, ističe.
Kako je manifestacija rasla, rasla je i njezina uloga. Bila je suradnica u scenarističkom timu, predlagala ideje, unaprjeđivala sadržaj i birala izvođače. „Imam taj neki, recimo, dar da napravim dobar scenarij kao što sam i u svojim emisijama. Bila sam korisna u smislu dinamike radnje, obogaćivanja sadržaja, sugerirala bih glumce, pjevače“, pojašnjava.
Ove godine, povodom jubilarnog 60. izdanja Jeseni, poziv redatelja Marka Sabljakovića da se ponovno uključi posebno ju je dirnuo. „Ostala sam polaskana pozivom. Drago mi je da su tako mladi ljudi kao što je Marko uopće čuli za Kseniju Urličić i da su se dosjetili kako ne bi bilo loše vidjeti tu osobu 50 godina poslije. To je karakteristika slavonskih ljudi – ne zaboravljaju“, ističe ova ‘Čelična lady’ koja unatoč godinama iskustva, priznaje da trema ne nestaje. „Stalno ću razmišljati o tome kako će to biti i hoću li ja biti dovoljno dobra za ulogu koja mi je povjerena. Mi profesionalci uvijek težimo da to bude daleko bolje“, raduje se.
Ksenija Urličić dio je baštine Vinkovačkih jeseni. Svojim glasom, osobnošću, idejama i prisutnošću utkala je sebe u povijest manifestacije koja za nju nikada nije bila samo posao. Bila je i ostala ljubav. Njezina prisutnost u programu, još od 1971., donijela je manifestaciji prepoznatljivost, dignitet i emotivnu dubinu koju pamte generacije gledatelja i sudionika. Nije samo najavljivala izvođače. Ksenija je, nedvojbeno, svaku Jesen doživljavala kao osobno putovanje kroz dušu Slavonije.
Danas, više od pola stoljeća kasnije, ona se s istim profesionalnim žarom i emocijom vraća na pozornicu svečanog otvorenja, kao simbol kontinuiteta i svjedokinja vremena koje se ne zaboravlja. U godini kada Jeseni slave svoj 60. jubilej, upravo je njezin povratak snažna poruka: manifestacija živi dokle god ju prenose mladi. Radujemo joj se u rujnu jer sa Ksenijom Vinkovačke jeseni ponovno dobivaju svoj prepoznatljivi glas.
