Slavonija je tijekom 20. stoljeća u nekoliko migracijskih valova postala dom tisućama doseljenika iz drugih krajeva koji u to vrijeme nisu mogli svojim seljacima ponuditi obilje hrane kao što je to mogao slavonski kraj. Tema ovogodišnjih Vinkovačkih jeseni progovara o svima njima koji su nekada davno došli na plodno ognjište, zadržali se i prihvatili Slavoniju kao svoj dom.
„Kordunaši su se u Slavoniju doseljavali u dva navrata. Prvi put nakon Prvog svjetskog rata, a na područje Cerne doseljavali su se nakon Drugog svjetskog rata, pedesetih godina”, kaže Ivica Jurčević, predsjednik Udruge građana „Kordun Cerna”, osnovane 2007. godine. Osim Kordunaša, okupljaju i Hercegovce, Bosance, Dalmatince i Šokce te napominju kako su vrata svima otvorena, o čemu svjedoči i činjenica da broj članova premašuje pet stotina.
U razgovoru s doseljenicima i njihovim potomcima primjećujemo kako su se oni koji su došli nakon Prvog svjetskog rata potpuno asimilirali, dok su oni koji su kasnije pristigli zadržali čvršće veze sa svojim korijenima. Upravo ova udruga održava veze s kordunaškim krajem pa svake godine odlaze tamo. U očuvanju folklornih pjesama i kola pomaže im i KUD „Tomislav” iz Cerne. Čak su na posjed smješten na izlazu iz Cerne prema Gradištu prenijeli izvornu kordunašku kuću.
„Ovu kuću postavili smo s ciljem da okupimo Kordunaše i njegujemo običaje i tradiciju”, kaže Ivica o ovoj vrijednoj kući koju su montirali tri dana uz pomoć majstora iz Korduna jer u slaganju takve drvene kuće ne koriste se čavli već sve treba sjesti na svoje mjesto.
Jurčevići, Katići, Begovići, Puškarići, Obrovci – sve su to prezimena karakteristična za kordunaško područje, a danas ih susrećemo diljem Cerne. Doseljavali su se od Slunja do Cetingrada, većinom iz manjih zaseoka.
„Tadašnji ljudi imali su veliku viziju. Slavonija je za njih bila velika žitnica. Tražili su bolji život za sebe i svoju obitelj. Neke od tih obitelji bile su već formirane, a neke su nastale na području općine Cerna”, kaže Ivica koji se i sam rodio u Slavoniji. Novi doseljenici isprva nisu bili odmah prihvaćeni od strane Šokaca, smatra, no s vremenom se i to promijenilo. Cernu su većinom naselili, reklo bi se kolokvijalno, došlje, ljudi iz svih krajeva.
U Slavoniju se najprije išlo u izvidnicu, ondje se zadržavalo neko vrijeme i procjenjivalo ima li budućnosti. Naspram krških krajeva, ona je bila zemlja koja je tražila trud i rad, ali je davala plod. „Oni su vukli jedni druge i dobro su se snalazili. Pomagali su jedni drugima, a da to nisu ni tražili. Udruživali su se pa zajedno kupovali zemlju i stoku. Tako su napredovali i ojačali”, kaže.
Gajili su običaje koje su naslijedili od starijih, od generacije koja je stigla pedesetih godina, no s vremenom se dio toga izgubio. Ipak, generacije rođene u Slavoniji i danas, upravo s ovom udrugom, odlaze u Kordun. Stvaraju i održavaju veze s prijateljima i rodbinom koja je ondje ostala jer, kako kaže Ivica, „geni su kameni” i postoji nešto što ih vuče prema korijenima, no Slavonija je dom.
„Drago mi je što je ovo tema ovogodišnjih Vinkovačkih jeseni i što će se prikazati dolazak naših predaka ovdje u Slavoniju jer ona nam je majka”, zaključuje Ivica.
