„Čim sam pro’odala, moja majka je mene svud vodila sa sobom“, sjeća se 95-godišnja Eva Stojanović – Pećkarle svoje bake, dadine mame, uz koju je provela djetinjstvo. Obilježeno ratom i radom, ali istinski sretno. Prava je Šokica koja običaje iz svoje mladosti i danas vjerno njeguje, čuvajući uspomene koje joj tako slatko izmame osmijeh na naboranom licu.
„Kaže ona meni – Idemo čuvati krave nas dvi. I uvatila ona mene za ruku, gledala priko kućnog praga i priko pruge, priko zidanog druma. Držala me za ruku da ne zaostanem, a nisam joj ništa vridila, čuvala je mene kao i krave. Volila sam to više nego išta“, priča nam naša sugovornica koju smo posjetili u kući u Gradištu. Laganim korakom, uz pomoć štapa, srdačno nas je dočekala, sretna što ponovno kroz priču može proživjeti neke od najboljih trenutaka svoga života. Jako puno njih provela je uz didu i majku, kako su nekada zvali baku. A za razliku od nje koja ju je sa sobom vodila tek da ne ostane sama u sobi, didi je bila od pomoći u čuvanju svinja. „Ako koja zaostane straga, ja ju malo priteram. Išao je i ćuko Juda s nama pa nam nitko nije smio blizu“, kaže Eva, djevojački Dretvić – Karabalićeva.
Mama je morala biti na stanu jer je tamo bilo više svijeta i više nadničara, tamo je pravila jelo. Dada je bio doma i njemu je ova Gradištanka pomagala u svim dnevnim obavezama. „Baba zamisi, a dada je pek’o u masti i pazio da ne bi štogod prigorilo. Ona je njega naučila sve“, kaziva ova Šokica. Pravili su i kolače, najviše kiflice i krofne, baba je mijesila i valjala, a tada mlada Eva stavljala u kalupe i pazila na njih dok su se pekli. „U nas je bila niža senija, okrugla, pa sam morala paziti da se mačka ne bi popela“, smije se dok probire po uspomenama.
Slabo se, kaže, zabavljala. Vrijeme je provodila u pomaganju svojim ukućanima. Najstariji brat umro je s 11 godina i njega se slabije sjeća, pa je odrastala uz druga dva brata. Starijeg je morala slušati i sve je radila kako joj je on govorio, a čuvao ju je toliko da joj nitko nije smio ništa.
Voljela je ići u školu i čitati. Sa svojih 95 na leđima sjeća se dobro brojnih pjesmica koje je učila, pa čak i one koju ju je dida naučio iz svojih školskih dana. A bilo je to uistinu davno. „Povrh starog Griča brda, kao junak lijep i mlad, smjele glave, čela tvrda, slavni stoji Zagreb grad. Živ, ponosit, jak, prkosit, kad slobode plane boj, tko tu kliko ne bi, slava slava tebi Zagreb grade divni moj“, kao nekada sjeća se od riječi do riječi jedne od pjesmica Augusta Šenoe koju je recitirala u školi.
Djeci je pokušavala prenijeti svoju ljubav prema čitanju, iako njezinoj mami ponekad to nije bilo drago. „Govorila sam djeci čitajte, učite, kad god i gdje god. Moja mama je meni kazala da bacim knjigu iz ruku, a ja stanem kod penđera di mogu vidjeti i čitam“, uporna je bila Eva. Ni ne čudi stoga što je htjela postati učiteljica, no tadašnje ratno stanje jednostavno to nije dozvoljavalo. Završila je četiri razreda osnovne škole. „Završila sam 1941. kad je propala Jugoslavija, došla je Nezavisna, pa Švabe, pucalo se, neki su ošli u partizane, pošla je Hrvatska propadat, al nije propala. Kažem didi da bi išla dalje u školu, a on meni – ne moreš, vidiš da nas bombarduju. I baš su bili bacili bombu na Županju, ali nije eksplodirala. Na njoj je pisalo – I mi smo ljudi“, prepričava 95-godišnjakinja. Vratila se onda na stan i nastavila s majkom čuvati krave, s didom svinje.
S Janjom Varnica, kasnije svojom prijom, išla je redovno u crkvu, spremala se „u red“. Najprije je bila u sredini u drugom redu, ali im, kaže, nije bilo pravo kleknuti. Zbog oltara Majke Božje jedna je noga bila na visokijem, druga na nižjem. Htjele su u prvi red do trobozana gdje su bile cure na dobrom glasu, cure za udaju, one koje su znale pjevati. „Ja to kažem čiki Đuri, a on je bio prijatelj s velečasnim pa sam ipak imala prednost. Za Uskrs smo se mijenjali pa smo nas dvije bile do trobozana, a ja sam bila prva do počimajle”, ispričala nam je i dodala kako nije baš znala pjevati, ali je redovno bila prva do žena koje su počinjale pjesmu.
Sjeća se baka Eva i Vinkovačkih jeseni. Nije išla odmah prve godine, ali je kasnije često odlazila u Vinkovce sa starijim bratom. On je, kaže, 60-ih godina imao auto pa su mogli. Iako nije bila KUD-u, nosila je nošnju, baš kao što ju nerijetko i danas obuče. Za Božić su, kako su običaji nalagali, unosili slamu u kuću, krizban kitili svilenim bombonima te pekli masnicu. Za nju su bile zadužene mama i baka, pekle su ju na šporetu u vrućoj masti, a malena Eva im je pomagala. „Nije bilo Božića ni bez badnjače – kruha s vijencem od žita, žitnim i kukuruznim klasom na sebi”, podsjeća Gradištanka.
Puno, uistinu puno uspomena prošli smo s našom Evom. Nažalost, ne uspijevamo ih sve staviti na list papira. Od sretnog djetinjstva na stanu i šumi, pomaganju baki i didi sa životinjama, udaje s 18 godina, rođenja petero djece i punih 95 godina dojmljivog života u Gradištu, pokazala nam je istinsko značenje života. I dobro i loše. Ono od čega smo satkani i ono što dišemo u našoj Šokadiji.