„Vlak slavonske ravnice“ tema je ovogodišnjih Vinkovačkih jeseni. Nekada je vlak bio gotovo jedino prijevozno sredstvo za putovanja kopnom na udaljenije relacije, pa su Vinkovci tijekom 20. stoljeća postali jedno od najvećih željezničkih čvorišta u Europi. Upravo je željeznica omogućila doseljavanje stanovnika iz različitih krajeva, stvarajući bogatstvo različitosti koje je trajno obilježilo vinkovački kraj.
Ovogodišnja tema progovara o vremenu kada su tračnice povezivale ljude, sudbine i krajeve. Donosi priču o onima koji su Slavoniju zavoljeli kao vlastiti dom, u njoj pronašli utjehu i nadu te prihvatili šokačke običaje, pjesmu i kolo. Sa sobom su donijeli dio zavičaja, a na slavonskoj crnici gradili novi život. Na toj su zemlji marljivo radili, podizali obitelji i stvarali budućnost. Slavonska ravnica postala im je vječno počivalište, a njihovim potomcima ostala domovina u kojoj se generacijama prenosi zahvalnost plodnoj zemlji.
Pavo Božičević, umirovljeni željezničar, dane provodi brinući o Vinkovačkoj željezničkoj zbirci Hrvatskog željezničkog muzeja, proučavajući i čuvajući uspomene na slavnu željezničku prošlost Vinkovaca.
„Davne 1878. godine Mađari su počeli graditi prugu od Subotice preko Sombora, Bogojeva prema Osijeku. Kasnije su nastavili prema Borovu, Vinkovcima do Slavonskog Broda. Prvi vinkovački kolodvor napravljen je nakon 10 godina, 1888. godine, a drugi 1965. godine. Vinkovci su određeni kao veliki kolodvor i bili su najveće željezničko čvorište na Balkanu“, pojašnjava Pavo. Kroz Vinkovce su prolazili i najvažniji međunarodni vlakovi, među njima i legendarna linija Pariz – Istanbul.
„Kroz Vinkovce je u 24 sata prolazilo 320 do 360 vlakova. Frekvencija putnika bila je 50 tisuća putnika dnevno, odnosno 18 milijuna godišnje. U svim sekcijama vinkovačkog čvorišta radilo je ukupno i po 3600 radnika“, iznosi brojke. Iza tih brojki stajalo je više od tri tisuće obitelji kojima je željeznica osiguravala egzistenciju. No tko su bili ljudi koji su gradili i održavali željeznički sustav?
„Kada je došla željeznica, domaći ljudi, vinkovački Šokci, nisu htjeli ni čuti za nju jer imali su svoja polja i konje. Dolazili su ljudi iz drugih krajeva nakon Prvog svjetskog rata, radili i ostajali“, kaže Pavo.
Među njima bilo je Bosanaca, Ličana, Kordunaša, Dalmatinaca i Hercegovaca. Također, u prvim godinama razvoja željeznice u značajnom broju Vinkovce nastanjuju Mađari, a na željeznici se, primjerice, zapošljavaju i Nijemci i Česi. Mnogi su upravo u Slavoniji pronašli novi početak i trajno se nastanili.
Kraj Prvog svjetskog rata donio je i jednu od najvećih humanitarnih akcija u povijesti ovih prostora. Fra Didak Buntić kojega mnogi nazivaju Mojsijem hercegovačkog naroda, spasio je od gladi oko 17 tisuća hercegovačke djece. Organiziranim prijevozom vlakovima djeca su stigla u Slavoniju gdje su ih prihvatile udomiteljske obitelji i posvojitelji. Ondje su radili u kućama i na poljima. Mnogi se nikada nisu vratili svojim biološkim roditeljima jer u rodnom kraju ne bi preživjeli. Njihovi potomci danas su ponosni Slavonci i Srijemci.
Nakon Drugog svjetskog rata izgrađen je i vinkovački teretni kolodvor, tada najveći u bivšoj državi u kojemu su većinom radili došljaci. „Ranžiralo se do 5 tisuća vagona u jednom danu. Kad bi ih naslagali jedan do drugoga, bili bi dugački od Vinkovaca do Slavonskog Broda“, iznosi zanimljivost.
Željeznica je Vinkovcima bila je pokretač razvoja grada, razlog dolaska tisuća ljudi i temelj njihove egzistencije. Vlak je postao žila kucavica ovoga kraja. Doveo je ljude iz svih krajeva zemlje, a mnogima su upravo Vinkovci postali trajni dom.
O tome svjedoče brojni željezničari koji su i nakon umirovljenja svakodnevno dolazili na kolodvor. Njihov život bio je usklađen sa željezničkim voznim redom, a ljubav prema željeznici nije prestajala ni odlaskom iz službe.
„Kad oni pričaju o lokomotivi i željeznici, oni kao da rastu, više nisu pri zemlji. Bilo je to takvo uživanje. Vlak i Vinkovci bili su jedna duša i jedno tijelo“, zaključuje Pavo.
