Ljubav na prvi pogled. Tako bi se najjednostavnije mogla opisati veza između slavonske dive Vere Svobode i Vinkovačkih jeseni. Od prvih dana manifestacije, Vera je Jeseni prihvatila srcem, baš kao i Vinkovčane, Slavoniju i svaku baku ili didu koji su čuvali narodnu pjesmu.
„Mojoj majci i mome ocu Juliju Njikošu Vinkovačke jeseni su od prvog dana bile neizostavni kulturni događaj i upravo zato što je to bila želja za afirmacijom bogatstva tradicijskog narodnog stvaralaštva vinkovačkog kraja i čuvanja te prebogate kulturne i etno baštine“, kazala je Vesna Njikoš-Pečkaj, kći Vere Svobode prisjećajući se koliko su joj roditelji bili posvećeni očuvanju tamburaške baštine.
Vera je uvijek s posebnim žarom govorila o Vinkovcima. Za nju su oni bili više od grada. Bili su pozornica života i izvorište pjesme.
„Vinkovci su meni dragi. Možda sam najranije počela pjevat u Vinkovcima. Isto tako imam lijepih pjesama koje su vinkovačke. Puno sam išla po selima sa svojim suprugom koji je zapisivao note, zapisivao je pjesme baka i didaka. Veselila sam se svakom susretu s onim ljudima za koje sam znala da će mi nešto lijepo ispričati što ću ja moći onda na radiju ili televiziji prenijeti ljudima“, kazala je svojedobno sada pokojna Vera u razgovoru za Plavu vinkovačku. Godinama je upravo ona prenosila glas Slavonije, unoseći radost u svaki dom u kojem se njezina pjesma čula.
Vinkovci Verina pozornica života i izvorište pjesme
Na Jesenima je Vera uvijek bila rado viđena gošća. Govorila je pjesmom – „Gori lampa na srid Vinkovaca“, „U Borinci veselo je“, „Slavonsko ašikovanje“… Stihovi su ostajali u srcima Vinkovčana, kao i uspomene na susrete s njom.
„Nikada neću zaboraviti Borince i okus borinačkih jabuka. To ostaje vječno i takav okus više nigdje nikada, kada sam zagrizla jabuku, nisam osjetila“, prisjeća se kći Vesna dodajući kako je njezinoj majci bilo dragocjeno svako poznanstvo. Priče su ostajale upisane u živote. Baš poput one Đakovčanke Marice Jurčić kojoj je Vera 1968. godine poklonila jabuku ili Blanke Došen kojoj je darovala naušnice. Za mnoge, Vera je bila više od pjevačice. Bila je glazbena majka i mentorica.
„Vinkovačke jeseni i Vera su jedno tijelo. Julije Njikoš se trudio i vodio je pravim glazbenim putevima jer je bio na izvoru kao glazbenik urednik u Osijeku i Zagrebu. Od svega je profitirao narod jer je uvijek dobivao jednu određenu svježinu i iskorak kroz njezine pjesme, pa i kroz rat, domoljubne pjesme, sve do njezinog zadnjeg daha“, kazao je Šima Jovanovac.
I Blanka Došen, njezina glazbena nasljednica, svjedoči istoj snazi. „Vera je bila i moj mentor i moj uzor. Uvijek sam voljela slušati njene savjete. Ono što sam cijenila kod tog bračnog para jeste da su oni tamburašku glazbu postavili na jedan pijedestal kojemu pripada. Izvukli su ju iz KUD-ova i postavili je, naravno uz našeg nezaboravnog Kiću, na profesionalne razine“, ističe Blanka.
„Ona je naš ponos. Pa nije ni čudo što je bila i pjevačica godine i u bivšoj državi. Gdje god je hodala, iza nje je bila uvijek pozitivna energija i jedna određena svježina koju bi svi mladi naraštaji izvođačica trebali na neki način ugraditi u sebe“, nadovezuje se Šima.
U spomen na Veru, na ovogodišnjem Svečanom otvorenju 19. rujna, bit će izvedena pjesma „U Borinci veselo je“. Ta čast pripala je upravo Blanki Došen.
„Sve što ja radim u svojoj karijeri, u svom izričaju zapravo mogu zahvaliti toj divnoj dami, tamburaškoj majci. Ona mi je uvijek govorila da bi voljela da joj usmeno obećam kako ću čuvati ono što je ona započela i da nikad neću skrenuti s tog puta. To što ću pjevati njezinu pjesmu za mene je najveći kompliment i s ponosom ću pokazati ono što je Vera svima nama ostavila u amanet“, kaže Blanka s ponosom.
Ljubav prema Vinkovcima dijelio je i Verin suprug Julije Njikoš. Bio je neumorni zapisivač i čuvar narodnih napjeva, a 1997. godine objavio je knjigu „Gori lampa na srid Vinkovaca“ u kojoj je sačuvao notne zapise i poskočice iz kola vinkovačkog kraja. Za svoj rad nagrađen je i Zlatnom jabukom na Jesenima 1999. godine. Priznanje je to koje je do kraja života s ponosom isticao.
„Mojoj majci je bilo uvijek drago što je dobila nasljednicu koja je prekrasno snimila i starogradske pjesme“, kaže Vesna prisjećajući se i očevih riječi o važnosti očuvanja tradicije.
Vera Svoboda ostavila je pjesmu, emociju i nasljeđe. Vinkovačke jeseni bile su njezina druga kuća, a publika njezina obitelj. I danas, dok se na jesenjem nebu pale svjetla i tambure sviraju, Slavonci se prisjećaju svoje dive, žene koja je pjevala srcem s bogatom ostavštinom u kojoj Vera i dalje živi.
