Vanja Radauš (1906.-1975.), Vinkovčanin sa zagrebačkom adresom, bio je umjetnik u čijem je srcu živjela ljubav koja je rodila viziju. Viziju o festivalu tradicije pod hrvatskim barjakom. Jer, prije svega, bio je domoljub. U svojoj pjesmi zapisao je: „Prva rič što sam je od matere naučio bila je ‘rvatska… U Slavoniji, zemlji rođenoj, voljenoj.“
Uz Dragutina Žanića – Karlu (1923. – 1996.) inicirao je, utemeljio i kreirao Vinkovačke jeseni. „Dugo je u glavi imao tu ideju. Njemu su Šokadija i Vinkovci bili u srcu. Bilo je prije tu nekih ideja i inicijativa, ali dok Vanja nije sjeo s Karlom od toga nije moglo biti ništa“, govori Davor Runtić, organizacijski tajnik manifestacije u razdoblju 1971.–1977., kada su Vinkovačke jeseni prerasle u pravi festival folklora i tradicije.
„Dobro pozicioniran u onodobnoj izvršnoj vlasti Žanić svojim političkim i društvenim utjecajem te Radauš svojim iznimnim kulturnim i intelektualnim kapitalom, obojica pak ispunjena entuzijastičkom ljubavlju prema Vinkovcima, uspjela su interakcijski mobilizirati stanovnike vinkovačkoga kraja u manifestaciji čiji je cilj očuvati kulturnu baštinu i potvrditi identitet. Pri tome su obojica bila usuglašena u nastojanju da se programskim sadržajima Vinkovačkih jeseni skrene pozornost na kulturni, znanstveni, prirodni i gospodarski potencijal Vinkovaca i istočne Hrvatske, tj. deprovincijalizira taj prostor i aktiviraju postojeći resursi“, kaže dr. sc. Anica Bilić, znanstvena savjetnica u trajnom izboru te upraviteljica vinkovačkog Centra za znanstveni rad HAZU. Podsjetimo, Vinkovačke jeseni provukle su se na scenu u sklopu programa koji se održao te 1966. godine, a kojim se obilježilo 100 godina osnivanja JAZU, 200 godina školstva u Vinkovcima kao i 60 godina smrti Josipa Kozarca.
Radauš i Dragutin Žanić – Karla bili su poput dva brata. Ustrajni u svom naumu, ali uvijek u dogovoru, disali su jedno, smatra Runtić. Iako počasni gost na svim Jesenima, Radauš nije ostajao samo u gledalištu. Obilazio je sela, tražio izvornost i čuvao duh Slavonije. Zajedno su okupljali stručnjake, znajući da će samo tako Jeseni imati snagu.
Etnologinja prof. Zdenka Lehner i dr. Jelka Ribarić, Radauševa supruga i tadašnja ravnateljica Etnografskog muzeja u Zagrebu, utkale su znanje u temelje manifestacije. „One su bile temelj i odmah su krenule u ta dva-tri mjeseca prije Jeseni obilaziti sva kulturno-umjetnička društva. Muzikološki, etnomuzikološki i etnografski tim išao je u sva sela, sva društva i davao upute. Bio sam na puno proba. Zdenka i Jelka govorili su plesačima se ne ljuljaju jer Šokci su uspravni i ponosni. Kad se Šokac zadrma, zemlja se trese“, pojašnjava Runtić.
Tako su Jeseni rasle – organizirane, promišljene, no uvijek vođene ljubavlju. Povjerenici po selima okupljali su ljude, prenosili upute i čuvali vjerodostojnost. A Vanja je, gdje god bi došao, bio dočekan kao prijatelj. Posebno mjesto u njegovu životu imala je obitelj Karabalić iz Rokovaca. Ded Mata (1896.-1985.), „otac Šokaca“, bio je čovjek od ugleda, ali skromne i blage naravi, prisjećaju se oni koji su ga poznavali.
U njegovoj se kući, simbolično u Ulici Stjepana Radića kojega su poštovali, a Mata je i razgovarao s tim predvodnikom seljaka, na kućnom broju 32, uz prijateljstvo koje je trajalo do kraja života, rađala ideja Jeseni. Njima su se i pridružili drugi „didaci“, primjerice ded Steva i ded Marenko, obojica Karabalići. U stvaranju novih ideja bila je i Ana Cvenić, dugogodišnja scenaristica svečanih otvaranja, koliko je poznato, jedina živuća osoba s tih sastanaka. „Vanja je htio svima pokazati da u Hrvatskoj može biti jedna ovakva smotra folklora, a Karla je imao zadatak da na prepad u kulturni život Vinkovaca uđu Vinkovačke jeseni“, kazuje Ana.
Radauš i Karabalić upoznali su se nekoliko mjeseci prije prvih Jeseni na Međunarodnoj smotri folklora Zagreb. Ded Mata je na otvorenju Smotre održao i govor. Na manifestaciji jednako dugoj kao što je i naša, Radauš je uz svoju suprugu Jelku koja se oduševila nošnjama, prišao rokovačkom KUD-u „Ogranak seljačke sloge Rokovci“ koji je tada djelovao gotovo tri desetljeća među kojima je bio i dobro poznati Karabalić. Osnivač toga društva, ded Mata, tada je već imao puno iskustva na ovakvim događanjima. Dodatan motiv Radauševog prilaska, vjeruju ded Matine unuke kojima je bio kao otac jer su rano ostale bez svoga oca, bio je zbog kraja iz kojeg dolaze. „Upoznali su se i dida ih je pozvao na Rokovo, na kirbaj. Tako je to neobično prijateljstvo i krenulo“, prepričavaju unuke Terezija Vilajtović, Marija Zeko i Eva Vranješević. Bio je ded Mata neumoran u čuvanju izvornosti. Već na prvim Jesenima popeo se na pozornicu da djevojkama pokaže kako pravilno složiti šokačku maramu, prepričava Ana Cvenić.
Obitelj Radauš pri svakom je dolasku bila gost u Rokovcima. „Znali su lijepo razgovarati, bili su istomišljenici o mnogim stvarima. Slavonija je bila poveznica tog dubokog prijateljstva“, prepričavaju ded Matine unuke. I njima je ded Mata usađivao ljubav prema tradiciji, često bi tražio da obuku nošnju i zaigraju kolo. Vjeruju da bi danas bio ponosan na Jeseni, iako bi, kažu, sigurno ponešto kritizirao.
Ovaj svestrani umjetnik, osim kiparstvom bavio se slikarstvom i pjesništvom. Svoju privatnu knjižničnu građu s vrijednim knjigama, primjerice raritetnim Reljkovićevim “Satirom” iz 18. stoljeća, Radauševa supruga poklonila je 1998. godine Gradskoj knjižnici i čitaonici Vinkovci. Vanja je i svoje prijateljstvo s Matom pretočio u stihove, jednostavne i iskrene:
„Nekad, nekad bila je i zadruga, već se ne pamti i kada.
Onda su ostali nas dva, dva brata.
Živili smo lipo. Brat se brinuo za zemlju, a ja za blago.“
U Vinkovačke jeseni utkao je Radauš, osim ljubavi, i svoje radove. „Radauš je izradio brončano poprsje Ivana Kozarca postavljeno na 5. Vinkovačkim jesenima 1970. ispred upravne zgrade današnje Vukovarsko-srijemske županije u Glagoljaškoj ulici 27 u Vinkovcima, potom brončanu bistu Matije Antuna Reljkovića 1972. na 7. Vinkovačkim jesenima. U programu 9. Vinkovačkih jeseni 1974. otkriveno je poprsje Ivane Brlić-Mažuranić u Andrijaševcima ispred osnovne škole koja nosi njezino ime, također Radaušev rad. U programskim smjernicama Vinkovačkih jeseni bilo je postavljanje i spomen-ploča zaslužnim Vinkovčanima, a Radauš je, primjerice, izradio spomen-ploču arheologu Josipu Brunšmidu, otkrivenu 1973.“, iznosi podatke o ovom velikanu hrvatskog kiparstva dr. sc. Bilić.
U Zagrebu je ostvario još jednu veliku želju. Zajedno s Runtićem i Mirkom Meštrovićem priredio je u Lisinskom folklornu svečanost „Gori lampa nasrid Vinkovaca“. „S pet autobusa išli su folkloraši, skupili smo najbolje što smo skupili. Prvo smo išli kod Vanje u atelier. Bio je to doživljaj. Svoje Šokce je vidio tamo i svakog od njih bi najradije zagrlio, poljubio. Kasnije se vidjelo da plače. Bili smo sretni što smo mu to pružili jer je to i zaslužio“, prisjeća se Runtić.
Njegova smrt bila je iznenadni udarac za 10 godina starijeg Rokovčanina koji ga je i nadživio jednako toliko. Ded Mata ga je posjetio samo dan prije kada mu je Vanja nacrtao portret, najvjerojatnije i svoj posljednji rad. Na sprovod Vanje Radauša stigli su KUD-ovci u nekoliko autobusa, u pokajničkim nošnjama kako bi se oprostili na slavonski način od Vinkovčanina koji im je darovao viziju. Bez njega, ali s uspomenom na njega, ded Mata nastavio je živjeti Jeseni. Za njega su one bile više od manifestacije – bile su festival tradicije, temelj identiteta i razlog ponosa. „Poslije kad nije bio u KUD-u, otišao bi sam na mimohod obučen, pogledao mimohod i vratio se kući“, prisjećaju se njegove unuke.
I tako, u svakom mimohodu, u svakoj nošnji i u svakom kolu, i danas živi ideja Vanje Radauša, ideja Jeseni koje nisu samo festival, već srce Slavonije.
