Kapo moja proderana, kapo moja stara, nisi više, nisi više za mene bećara…stihovi su tamburaške pjesme prigodno opjevani tijekom večerašnje svečanosti otvorenja 56. Vinkovačkih jeseni koje tematski obilježava stih Ide dika, kapu najerio. Uz podizanje stijega manifestacije otvorenim ih je proglasio domaćin i predsjednik Organizacijskog odbora Ivan Bosančić.
„Dobra večer dragi prijatelji, dobro nam došli na 56. Vinkovačke jeseni. Dobrodošli u Vinkovce – grad široke slavonske duše, grad ponosnih ljudi koji znaju čuvati svoje običaje i sjećanje na dugu i slavnu prošlost,” pozdravio je domaćin s pozornice uz poziv publici velikim pljeskom otjerati kišu koja se nadvila nad grad samo deset minuta prije početka programa.
Ide dika, kapu najerio…stih je istoimenog tzv. starovirskog svatovca, zabilježenog u Starim Mikanovcima, a izvodio se do pedesetih godina prošloga stoljeća. Slikovito simbolizira muškarca i najznačajniji mu odjevni predmet – šokačku kapu. Sadržaj scenarija motiviran je upravo kapom. Ona je Šokcu svetinja, ona mu glavu čuva. Nju bi se skidalo samo u za to određenim prigodama, pozdravljajući probrane. Njome se moglo poniziti, uvrijediti, nanijeti veliku sramotu.
„Važna je to poruka i mlađim generacijama u ovim vremenima nesigurnosti i neizvjesnosti, poruka o moralnim i tradicionalnim životnim vrijednostima ljudi ovoga kraja koji su stoljećima časno koračali kroz život i hrabro čuvali svoje slavonsko i hrvatsko ime. Zato Vinkovčanke i Vinkovčani, pokažimo i ovoga puta kakvi smo domaćini, koliko nam znače naši gosti te s koliko ljubavi i poštovanja pristupamo očuvanju neprocjenjive baštine naše Domovine,” pozvao je prvi čovjek grada na Bosutu.
Početak scenske razglednice života Vinkovaca prije stotinu godina oduševio je gledatelje uživo i preko malih ekrana, a konceptualno je bio svojevrsni odmak od dosadašnjih otvorenja uz neizostavni tradicijski predznak isprepleten kolažom dramskih i glazbenih epizoda, pjesama, prikazom narodnog ruha, igre i kola, najavio je Marko Sabljaković koji drugu godinu za redom potpisuje scenarij i režiju svečanosti otvorenja. Tri stotine sudionika donijelo je na središnju pozornicu dašak malene varoši u vrijeme kada Vinkovci dobivaju službeni status grada. Tadašnjim korzom i središnjim gradskim parkom bujao je život isprepleten građanstvom, pripadnicima tzv. visokog društva, ali i starosjediocima, šokačkim življem. Jednako, kao i prije sto godina, mjesto je to susreta i razgovora, kibicovanja, modne osviještenosti, koja ni tada nije bila zanemariva. Pozornost je privukla mlada gospojica – učiteljica, došljakinja u Vinkovce koju je utjelovila osječka glumica Matea Grabić Ćaćić, ali i povratak šumara-lugara u rodni mu grad u izvedbi Ivana Ćaćića. Posebnost je ispreplitanje radnje neočekivanom sudbinom. Događaje je pratilo mnoštvo folklornih i glazbenih elemenata zaogrnutih u narodno ruho u službi obilježja baštine koje su uprizorili ostali članovi dramskog ansambla: Matea Marušić, Ivica Lučić, Antonio Starinec, Selena Andrić, Martina Stjepanović, Vesna Tominac Matačić, Domagoj Mrkonjić, Vladimir Andrić, Domagoj Ivanković, Miroslav Čabraja, Tatjana Bertok Zupković, Zdravko Šinjori, Vjekoslav Janković i Dražen Matijašević glumačkom su kreacijom, uz sudjelovanje predstavnika brojnih kulturno umjetničkih društava i tamburaša, trebali iznijeti pregršt sadržajno uzbudljivih događaja ispričanih uvodnom, a potom i tijekom sedam epizodnih scena kao ures tradicijskomu životu u srcu Šokadije. Šteta što je kiša onemogućila mnogim pričama postati cjelina.
„Vinkovačke jeseni više od pola stoljeća odraz su našega grada i njegovih stanovnika. Uvijek spremne prigrliti i ugostiti čuvare tradicijske kulture i posjetitelje iz svih hrvatskih krajeva i dijaspore, svijetu prenose priču o Vinkovcima kao gradu pjesme, plesa i nasmijanih lica,” poručio je vinkovački gradonačelnik u riječi dobrodošlice.
Planirano devedesetminutno otvorenje, nažalost nije doživjelo vrhunac velikim vatrometom, simboličnom potvrdom da su otvorene još jedne Jeseni, 56. po redu. No bez obzira na nebo iznad Vinkovaca, veselje Šokadije nastavilo se vinkovačkim trgovima i ulicama, samo pod kišobranima.
