Kada u rujnu zasvira tambura, a ulice Vinkovaca ispuni povorka narodnih nošnji, znaju i oni najmlađi da su stigle Vinkovačke jeseni. Ove godine posebno su svečane jer slave 60 godina postojanja, jednako kao i glazbena karijera Šime Jovanovca, legendarnog „bećarskog sina“ koji je svoj život i pjesmu isprepleo s ovim najvećim slavonskim folklornim događajem.
Za njega je to dvostruka radost i trenutak u kojem se cijela životna priča vraća na početak. Kad govori o svom putu, na licu mu se vidi zahvalnost i ponos.
„Moram zahvaliti dobroj sreći i Majci Božjoj i Bogu i svima drugima koje brinu u mislima o meni. Puno toga bilo je sa srećom na tih 5 milijuna kilometara u nekih 30 godina unazad koliko je i ova naša lijepa domovina“, govori Jovanovac prisjećajući se brojnih nastupa, putovanja i susreta koje mu je donijela glazba.
Svaka njegova izvedba ima isti zaštitni znak – šešir. Nije to samo modni detalj, nego simbol identiteta, znak pripadnosti šokačkoj ravnici i običajima. Gdje god da krene, šešir ide s njim, kao tihi svjedok svih susreta i pjesama.
„Nekih stotinjak šešira je ukupno otišlo razasuto po svijetu“, kaže sa smiješkom prisjećajući se kako su ga obožavatelji često tražili za uspomenu. Ipak, priznaje, najviše mu je žao što je ostao bez očevog plišanog šešira, obiteljske dragocjenosti.
Njegova ljubav s Jesenima započela je u rodnom Gradištu kroz rad u KUD-u „Seljačka sloga“. Bio je mladić željan pjesme i druženja, a upravo tada počela se stvarati veza koja traje do danas.
„Moram priznati da sam jednako sretan i s jednim, i s drugim. Vinkovačke jeseni puno su važnije od mene kao jedinke. Ali isto tako je važno da postoji stotinjak, dvjestotinjak ljudi koji su ugradili sebe u te Jeseni, koji su živo tkivo Jeseni, koji su iza sebe, kroz svoja djela ili ideje dali sve od sebe da se Jeseni nastave i tako otvorili vrata svijetle budućnosti koja nam dolazi“, govori s poštovanjem prema ljudima koji su godinama stvarali i čuvali manifestaciju.
Vrata Jeseni otvorio mu Arsen
Iako je najpoznatiji po tamburaškoj glazbi, Šima se okušao i u popu s bendom Crveni Makovi. Bilo je to vrijeme kada se tambura i moderni zvuk spajaju, a publika u Slavoniji otvara novim žanrovima.
„Dobili smo jednu određenu kvalitetu koja je zadovoljavala te kriterije, bili smo nekakvi barjaktari, imali smo skladbe i bili priznati da sudjelujemo i kao pop-sastav na i u županjskim priredbama, ali i na Vinkovačkim jesenima“, prisjeća se.
Njegova uloga na Jesenima nije se zaustavila na pjevanju. Kao pravi poznavatelj običaja i ljudi, okušao se i kao voditelj Šokačkih divana, programa koji i danas budi nostalgična sjećanja.
„To je jedna od većih časti, ali zapravo to je bila jedna klapa koja je živjela kroz organizaciju Vinkovačkih jeseni. Ništa nisu prepuštali slučaju. A taj sam koji jesam, sin ove ravni i dobro poznajući sve izvođače taj mi je posao bio olakšan. Niti sam morao učiti narječja, niti sam morao učiti imena. Sve je bilo od srca“, priča Šima naglašavajući koliko mu je prirodno bilo stati pred publiku i pozdraviti ljude iz vlastitog kraja.
Jedna od prekretnica u njegovoj karijeri dogodila se 1982. godine kada je na Jesenima prvi put primio autorsku nagradu.
„Prva vrata mi je otvorio Arsen Dedić, ali na Vinkovačkim jesenima. Bila je jedna dječja večer gdje su se pjevale novoskladane pjesme zavičajnog izričaja. Ja sam u to vrijeme napisao pjesmu „Bećarski sin“. Pjevala je Marica Ivanšić. Oni su to prepoznali kao najbolju pjesmu. I dobivam prvu autorsku nagradu, a Arsen je bio predsjednik žirija“, s ponosom se sjeća.
No, Jeseni za njega nisu samo pjesme i nastupi, nego i ljudi. Prijateljstva sklopljena na pozornici i iza kulisa ostala su neizbrisiva. Kada se prisjeti Kiće, Ćire i Vere, glas mu omekša. Veru je nazivao „glazbenom mamom“, a Kiću „bratom“.
„Ne znam kada će se netko uopće na našim ravnima pojaviti i imati takvu širinu u glazbi. I tako se profesionalno ponašati i obići svijet. Život ga nije baš milovao. Ali iz nekih njegovih životnih trenutaka ja sam možda spasio svoj obiteljski život“, iskreno će reći. I dok je estrada donosila uspone i padove, jedno je uvijek bilo čvrsto – obitelj. Šima ne skriva koliko mu znači njihova podrška. „To je neizmjerna sreća. To je moj ponos i sretan sam zbog svega“, kaže gledajući na svoju djecu s posebnim ponosom.
Pjevat će Slavonija
Njegov sin Branimir, danas jedan od najcjenjenijih hrvatskih producenata, svoje je prve glazbene korake napravio uz oca. „Bio sam izvođač u prvom razredu osnovne škole. Poslije sam bio ton majstor na razglasu. Onda sam bio skladatelj pa izvođač s bendom. A sad sam glazbeni producent. Sretan sam i ponosan. Neki moji Jovanovački korijeni me baš, onako, svrbe“, priča Bani potvrđujući da se glazbeni dar prenosi generacijama.
Na ovogodišnjim jubilarnim Jesenima, Šima će publici otpjevati pjesmu „Pjevat će Slavonija“ koju mnogi već smatraju himnom manifestacije. Riječi pjesme nose njegovu životnu poruku, a ona glasi kako Slavonija živi kroz pjesmu, običaje i ljude.
„Želim svima koji će se u budućnosti ugraditi u Jeseni da je to, kada se spomene ime manifestacije, puno više i veće nego što u prvi trenutak izgleda. Neka se zna da nećemo biti izbrisani, ne samo s karte, nego i svega onoga što se činilo s našim domaćim, što su nam ostavili djedovi i pradjedovi“, zaključuje. Vinkovačke jeseni i Šima Jovanovac rasli su zajedno, a jedno bez drugoga gotovo da se i ne mogu zamisliti.
