Vinkovačke jeseni kroz desetljeća nisu oblikovali samo sudionici u šokačkim kolima i pjevači tradicijskih pjesama, nego i ljudi iza pozornice, oni koji su svojim radom utkali dušu u vizualni identitet manifestacije. Među njima posebno mjesto zauzima obitelj Mataković.
Joza Mataković, umjetnik i učenik slavnog Vanje Radauša, autor je grba Vinkovačkih jeseni i čovjek koji je oblikovao brojne scenografije i gradske vizure uoči proslave tradicije. Njegov brat Grga, poznat kao Grša, bio je direktor turističke zajednice i brinuo se o sponzorstvima, dok danas njihov nasljednik, Jozin sin Dubravko, nastavlja obiteljsku vezu s Jesenima. Čini se kako od toga ne odstupa niti Diana, Jozina unuka, koja donosi svoja likovna rješenja.
„Cijele obitelji su bile upetljane u to i trpile to jer pripreme su trajale cijelo ljeto“, prisjeća se Dubravko kroz smijeh. Slike iz prošlosti nose prizvuke živog djetinjstva. „Na sva četiri ulaza u grad bili su transparenti ‘Dobrodošli na Vinkovačke jeseni’. Kod kuće smo radili dekoraciju. Dovezli su nam materijale. Moj ujak, bratić, pomagao sam i ja… Cijelo ljeto se radilo“, govori.
Pripreme nisu uključivale samo rad u dvorištu, već i pozivanje Slavonije na slavlje. „Oni koji su imali automobile, obilazili su Đakovo, Osijek pa sve do Iloka. Svugdje se stalo, a vozio je i Ledin kamion pun sladoleda. Nama kao djeci bilo je najzanimljivije što smo kroz sela u kojima nismo stajali kroz prozor bacali buntove letaka. Djeca su ih po kanalu kupila“, prisjeća se.
Posebna priča veže se za nastanak grba. „Stric Grša tražio je oca nekakav vizual… Na svoju inicijativu, otac je napravio današnji grb. Tata mi je pričao da su se kupili navečer pred paonom. Dionizije Švagelj rekao mu je: ‘Joza, rodio se znak Jeseni’“, pripovijeda Dubravko o vizualu koji nije imao namjeru postati to što je danas.
Znak koji je nastao spontano, nije bio u upotrebi od samih početaka, ali se vrlo brzo pokazao kao neodvojiv od manifestacije. Cijeli krug predstavlja kolo, sunce i život, crni elementi crnicu, a žuta i oker boja plodnost Slavonije i snagu sunca. U sredini je jabuka, znak voćnjaka Borinci i simbola berbe, te tikvica kao simbol folklora. „Jako se ponosio time, uvijek je to isticao i mislim da mu je bilo važno“, kaže Dubravko o ocu.
Obiteljsku priču upotpunjuje i Grga koji je pazio da manifestacija ima jaka sponzorska imena. Bratski odnos s Jozom bio je isprepleten kreativnim nesuglasicama, ali i brzom pomirbom. „Voljeli su se, ali bilo je tu i svađe i brzog pomirenja“, dodaje Dubravko. Još uvijek čuva značke s grbom koje su krasile sakoe i privjeske za ključeve, a sjeća se i vremena kada su se dekoracije dovozile fijakerima u doba kad kamioni nisu bili česta pojava.
Danas, nakon desetljeća iskustva, upravo Dubravko potpisuje vizuale i scenografije Jeseni. „To vidi cijela Hrvatska, cijeli svijet… Vidjet ćemo kako će ove godine reagirati“, govori s uzbuđenjem. A na pitanje što bi na njegov rad rekao otac, odgovara: „Ne znam što bi rekao. Mislim da bi mu se svidjelo jer mislim da je moj rad nastavak na njegov. Bio mi je tihi mentor. Gledao samo godinama što je radio i upijao. Ne samo Vinkovačke jeseni nego i silne scenografije u kazalištu. Gledao sam kako je davao rješenja i tehnički i kroz boju. Cilj je bio uz što manje materijala i što jeftinije dobiti najbolje rješenje. To je uvijek uspio. Po meni, bile su to uvijek bolje scenografije nego kada dovuku na pozornicu realne stvari. Učeći od njega, dao sam rješenja koja nisu komplicirana, ali koja su vizualno zanimljiva. Bio bi ponosan“, vjeruje Dubravko.
Priča o obitelji Mataković pokazuje da su Vinkovačke jeseni živi organizam u kojem su generacije utkale svoj rad, ideje i emocije. Od Jozina grba, koji nije bio prisutan od samih početaka, ali je ubrzo postao zaštitni znak, preko Gršina angažmana i brige za sponzore, do Dubravkovih suvremenih scenografskih rješenja, Jeseni su kroz Matakoviće dobile prepoznatljiv vizualni identitet.
Danas, kada Dubravkova kći Diana obnavlja djedov grb na Trgu Vinkovačkih jeseni i osmišljava neke svoje vizuale, jasno je da se nasljeđe prenosi i na treću generaciju. Publika koja svake godine dolazi u Vinkovce možda ne zna sve ove priče, ali osjeća njihovu snagu u bojama, simbolima i atmosferi koja ih dočekuje. Tako Matakovići, kroz tri generacije, ne oblikuju samo izgled Jeseni, nego i način na koji ih doživljavaju nove generacije Slavonaca i svih posjetitelja.
Cijelu video priču pogledajte OVDJE.
