Podijeli s drugima koliko imaš i sve će ti se vratiti

8. rujna 2024.

Siromašan život u Šokadiji, onoj bogatoj običajima i pismom, živjela je Ivankovčanka Marija Pavotić. S uskoro 90 na leđima sjeća se svega – odrastanja uz mamu i baku, djetinjstva koje često i nije bilo tako bezbrižno te onih svakodnevnih obaveza u kući bez kojih ne može ni danas.

„Bilo je lepih dana, a bilo je i ružnih. Teško se živjelo, nije to bilo kao danas“, započinje svoju priču o „Rukama šokačkih uspomena“. Marija, dvije sestre i brat rano su ostali bez tate, svoga dade, mama je morala puno raditi na njivi pa su većinu vremena provodili uz baku. Živjela je ona, kaže naša Šokica, nekoliko kuća dalje od njih, ali ih je odgajala i prehranjivala kao i mama.

„Štrikala je Švabama dugačke čarape i za to dobivala novac kako bi mi imali štogod jesti. A mi kad smo bili stariji išli smo u nadnicu s mamom, koliko smo mogli. Mi smo njoj pomagali i tako se živilo“, ističe Marija. Nije onda bilo nikakvog dinara, ni mirovine ni socijalne pomoći. Jelo se ono što si sam napraviš, a djeca su radila po njivama. Baka ih je naučila kuhati krumpir za svinje, sjeći kukuružnjak i cijepati drva kako bi mama mogla brže napraviti večeru kada dođe s posla.

Iako se živjelo skromno, bili su sretni. Marijina kći Eva koja je vjerno nastavila čuvati ljubav prema Šokadiji, dodaje kako je uistinu veselje bilo imati baku i didu. Djecu su štitili, hranili i učili. „Moja baka, mamina mama, uvijek je bila debela, a mama mršava. Zato nisam često išla mami u krilo jer se nažuljam, nego sam volila kod bake, njezino je krilo bilo puno mekše“, razvukla je Eva osmijeh koji nevjerojatno podsjeća na mamin. A i sličan su život živjele.

U siromaštvu su, kaže, naučile cijeniti ono što imaju. Sitnice. Djetinjstvo su provele jedući voće, ma kakvi slatkiši? „Bilo je puno krušaka i šljiva. Njih smo sušili u peći kad se peče kruv, kasnije se metu šljive da se suše za zimu. Pravili smo i kalotke od jabuka, njih smo rezali na šnite i stavljali na konac da se suše. Onda na zimu ih vadimo sa špage, metimo kuhati u lonac, operemo i tako jedemo“, sjećaju se davnih dana. Jeli su i domaći kukuruz nakon što su ga na’runili, nakiselili i skuhali u loncu od 10 litara, a bombone su pekli od šipke od orasa. „A nama je to bilo veselje. Istopimo šećer, sa nožićem isječemo orase i uvaljamo ih pa pravimo valjuške. Mora biti mastan tanjur da se ne zalijepi”,  pojašnjava nam Marija.

Igra je nekada bila puno drugačija. Nije bilo mobitela, tableta i ostale tehnologije, skupljali su se na ulici i igrali ono što su naučili od starije djece. Najveća zabava je, napominje Eva, bila u kućama u kojima je bilo najviše djece. „Ljuljali smo se na ljuljačkama, skakali preko kanala, brali poljsko cvijeće, igrali ringe ringe jaja, laste prolaste, čure čekure, a gotovo svaki drugi dan smo imali svatove. Mlade su na glavu metale zavjese i s mladoženjom išle od kuće do kuće”, ispričala nam je 68-godišnja Ivankovčanka.

Među najdražim aktivnostima je bio i odlazak na kirbaj jednom godišnje. Tad su uspjele i dobiti nešto novo, haljinicu ili sandalice, a na kirbaj su odlazile samo dok su imale koji dinar. „Dobiješ malo nešto novaca i kad to potrošiš nema ti više izlaska. Ostaneš kod kuće da te netko ne zatepe”, sjeća se 90-godišnjakinja. Nova vremena donijela su i neke nove običaje pa je Eva, inače poznata po svojem pjesničkom izričaju, jednom prilikom napisala: A ni kirbaji više nisu kao što su bili, ti davni običaji nekud su se skrili. Na kirbaj se išlo u seoski kola, a sad nikud ne moš bez kola i motora. Da obučeš nešto novo za kirbaj si ček’o, a sada nije dosta niti jedan Pepco. Na banderu medo išo za flašu je piva, o tom divnom kirbaju moja duša sniva…

Šokice Marija i njezina kći Eva iliti Seka kako ju je davno nazvao dida, još uvijek žive kroz običaje uz koje su odrastale. Kao članice ivankovačkog KUD-a  išle su i na Vinkovačke jeseni gdje su obje glumile baku, Eva to čini još uvijek. A bilo je veselo tih rujanskih dana. Više kola, više kočija, više raspjevanog naroda. „Danas je malo napetije, nema one istinske sreće kako je to nekad bilo, ali hvala Bogu na našim KUD-ovima koji tradiciju prenose s koljena na koljeno”, složne su mama i kći. U kući još uvijek imaju ono što su naslijedile od svoje mame, tate, baka i djedova – i šlingeraje i ponjave i šešire. Nije se to tek tako moglo dobiti i kupiti, već se nasljeđivalo. Tačke, rezanci s makom i orasima, lepinjice, granatir, knedle, kiflice, masnice, domaći kruv…Mirisi se i danas šire njihovim domaćinstvima. Malo su, kažu nam, prilagodile recepte za svoju djecu i unuke, primjerice ne stavljaju više toliko pekmeza da bi djeca bila sita, smiju se naše drage sugovornice.

Mala nosila, velika želila – moto je koji Evu vodi kroz život. Čula ga je od svoje bake koja ju je htjela naučiti cijeniti ono što ima, iako to nije bilo puno. „Bili smo siromašni i baka mi je govorila – nemoj zlato plakati, ako u djetinjstvu nemaš ne znači da nećeš imati kada dođe dan, sve se okrene”, govori nam Seka. Uz vjeru u Boga, kaže, ništa nije nemoguće. Podijeli s drugima koliko god imaš i sve će ti se vratiti. S istim postulatom kroz život je išla i Evina majka Marija: „Govorila sam „Jao mama što si me rodila, ovakvu sirotinju”, a ona će meni „Neka dijete, i ti ćeš imati jednoga dana”. To sam prenosila i na svoju djecu koja su bila sretna s onim malo što imaju, nisam im davala nakit ili robu nego hranu”, sjetna je Marija. I danas, zaključuju, sve se pokazalo točnim. Ništa materijalno ne može srce ispuniti. Imaju jedni druge, čak 12 Marijinih praunučadi nikakvo blago na svijetu ne može platiti. To je sreća.