Umrla je baka prije par godina, sto godina manje jednu doživjela isto toliko dukata imala. Živopisna životna priča iz Retkovaca bila je lajtmotiv slaganja ovogodišnje teme Vinkovačkih jeseni o kojoj je autor scenarija i redatelj Marko Sabljaković čuo u kući 77-godišnje kazivačice Marije Mare Blažinkov.
Neiscrpan je izvor stvarnih priča taj naš dukat iz života Šokadije stare. Marko je rekao, vodim te na mjesto gdje je sve počelo i eto nas u Retkovci, kući Marinoj koja se u familiju Blažinkov iz Novih Perkovaca udala ’67. Sve što je čula, danas prenosi mlađima kao i njena “strinka”, jetrvica po bratićima, 79-godišnja Marija Marica Uvalić, rođena Prkovčanka, udana također u Retkovce.
“Benačićka, devetnaesto godište, bila je druga od moje svekrve. Njezin je dada umro mlad i ostavio veliko nasljedstvo, 60-70 jutara zemlje, njoj i mami. Nosila je, s malim i velikim, preko 100 dukata, ali tada se nije smilo kast’. Kako su kao cure sjedile, šlingale i vezle, uvijek je na sebi imala red malih dukata. Bila je jako dobra žena, kažu, kod nje nije bilo razlike – ja bogata, ti siromašna. Bez obzira na imetak, cijenila je svoje druge. Moj dada je jednom rek’o, stiglo je pismo da su “kajsije sazrele”. Planirali su ofenzivu jer je ‘ajduk i zlotvor Čaruga ‘odo kod nje predstavljajući se kao trgovac. Rek’o je: ‘Ja sam došao u Retkovci pobrat’ kajsije’. Bila je to šifra za dukate”, kazuju Mara i Marica o pripremi za pljačku dukata u kući Benačića “Jednu noć došli su kod nji’ na stan, zapalili imanje i štagalj, ali lovci su noću čuvali kuću i tako da su dukati ostali. Naposljetku, ona se udala za učitelja, venčali su se u šokačkom, samo on je bio jako velik, ona jako mala. Sto godina manje jednu je doživjela isto koliko je dukata imala”, prepričavalo se u Marinoj familiji Blažinkov.
Ja sirota, svekrva bogata, alaj ću se nanosit dukata, pjeva snaš’ Mara i model s naslovnice monografije Vinkovačkih jeseni
Sjeća se, po udaji u selu je krajem šezdesetih bilo samo dvije, tri cure.
“Najjača s dukatima u vreme kada sam ja došla bila je kuma Ljuba, preko 20 velikih je nosila. Ona je prva nosila ispod male. Nije imala puno svojih, al’ svekrva ju je darivala i kupovali su joj. Tako smo i mi bile. Došla sam sa sedam velikih, s tri su me zaručili, u svatovima na prikazivanju dobila po dva od svekra i svekrve, mojih roditelja, i još dva svekrva što je imala meni je dala pa sam nosila. Marko je nosio tri mala za šokačkom kapom, a kad je prestao, uzela sam ja na broš”, kazuje Mara za svog supruga.
Strinka Marica udala se sa šest. Krađe su bile među seljanima sad pa sad. Prepričava Marica slučaj kada ih je nećakinja ukrala teti, baki Majetićevoj. „I dok je ova otišla u sobu, otišli i dukati, k’o da ju je začarala. Privela ju i policija i jedva je nekako te dukate vratila”, kazuje. Bilo je i slučajeva da su dukati ostajali sudu jer se nije moglo dokazati čiji su, znalo se otprilike, ali tajilo se pravi broj. Marija se nadovezuje kako je jedna mlada snaša, komšinica, pomagala drugoj oko čuvanja djeteta.
“Kad je došla nedilja, dukata nema. Priča je dugačka, vidjet ćete na otvorenju. Odalo se po vračarama u Bosnu i Srbiju ne bi li otkrili kradljivca. I ‘di god odu kažu im, Kata je odnijela. I do kraja, ne može mama od te kradljivice umr’t, muči se, doziva pokojnu komšinicu i izusti: Moja je Katica Maricine dukate ukrala. Ja sam to doživjela, vid’la i znala jer je moja tetka bila u toj kući. Dukati su bili vrednost, ali bili su i zlo”, govori Marija uz opomenu: „Oteto, prokleto. Jako su pomogli, ali bilo je i svađa, svega. Bila je i žena koja je nosila 60 dukata, imala je tri kćeri i jednako svima podelila, a negdi je bilo vako: Mama naša (svekrva) ona je bila peta i spala na pet dok je njena najstarija sestra čak 26 odnela udajom u Rokovci”, sjeća se.
I njena je, kaže seka, dobila više jer je služila roditelje. Pravi dragulj bio je Franc Jozef iz 1860. za kojeg je kod zlatara u Ljubljani, gdje se i udala, dobila čak dva dukata.
Kad joj se muž teže razbolio sedamdesetih svekar je rekao “Maro, dukat skidaj s pantlike, dukat ide doktoru. I doktor je dobio dukat, i fala Bogu, moj muž je ostao”, priča Marija potvrđujući kako su djeca i unučad po rođenju pod jastuk dobivala zlatnik.
“Prsten se izribao jer nosio se svaki dan, a dukatić sam dala i zubarici za nove zube”, dodaje Marica čija je mama imala rijetki primjerak 1806.
Prava strana dukata su orlovi, napominju kazivačice da ne bi nekom palo napamet Franca staviti ‘odnapred’. Svi osim malih anđelaša bili su novac. U Retkovci se uvezivalo na ‘krst’, a kitilo se nedjeljom i blagdanima obavezno, na kirbaj…Truljarske su prepoznavali na oko, bili su deblji, crnji, teži, čuvali ih na maštovitim mjestima.
“U Prkovci, recimo, spremali su ih u trulje, metnite u stare kante”, kazuje Marica…U krpama za omest u vanjskoj peći, dodaje Marija, koja svoje nije čuvala. O tom su brinuli najstariji, svekar i svekrva. Ljudske sudbine bit će prikazane na otvorenju upravo kroz dvojaku ulogu dukata, nekome su krojile nesreću, drugima sreću.
Ded Kicoš im’o sina, oženio bogatu ženu s imanjem i dukatima, žena mu umrla, proćerdo sve dukate, zato i je selo propalo kad su svi jedinci, tužnu istinu kazivaju strinke.
“Rečeno je tko ima dukata, bit će dobro, ako i ne voliš pa zavolit ćeš, ali…Puno brakova rastavitih radi dukata, još više dogovoritih, ubojstava i samoubojstava, svađe, krađa. Velike oči bile”, sjeća se Marija. Nespokoj i nemir pratio ih do samrtničke postelje jer tamo gdje ima Božje strane, zlu nema mira.
“Deveto kolino ispašta, tako su rekli od starina”, dodaje Marica.
„Uzmi vraga radi blaga, blaga nesta vrag osta”, zaključuje poslovicom serijal o dukatu u Šokadiji kazivačica Mara Blažinkov iz Retkovaca čije su priče upisane u nadahnuće teme 58. Vinkovačkih jeseni. Tko nas je pratio, otvorenje će mu sjesti kao vizualizirani domaći šlag na tortu.
