Alaj volim garavu u mraku, kad joj zveče dukati o vratu

“Ne meću se dukati na cvijeće već na onu koju nitko neće. Što’j u pismi to se pivat mora, lud bi bio k’o bi zamirio“, sjeća se napjeva o dukatima iz svoje mladosti snaš’ Evica Lazanin Ćižmića iz Slakovaca u razgovoru s vinkovačkom etnologinjom Ljubicom Gligorević koja je čitav svoj život posvetila istraživanju tradicijske baštine.

Jedna od zaljubljenica u dukate cijeli se život njima kitila kada bi god bila prigoda. I danas nosi dukatić prsten, mamin i dadin poklon za 16. rođendan, tu je i lančić, ali i broš kojega je nosila na pletenici kada je bila cura, između cvića, kaže. Sjeća se kako ju je mama češljala i kitila, na sredinu bi stavila broš s dva dukatića, a u uši ušnjake. Dukatima su se kitile u crkvu svake nedilje, na ples u Vatrogasnom domu, u šetnju, pogotovo o blagdanu Tijelova, Uskrsa, Božića.

Posebnost je bilo tzv. slakovačko pomodarstvo kada bi se dukati nosili na vezenku da malo podignu kombinaciju, a što inače nije bilo uobičajeno jer su bili dio svečane nošnje. U Domovinskom ratu spasila je svoje blago ponijevši ih sa sobom u torbici, prvotno u podrum, kasnije u izlasku iz sela rekavši:

“Kud ja, tud i dukati. Što bude sa mnom, neka bude i s njima. Nisam ih se usudila nigdi zakopati i tako su bili uz mene. I evo, fala Bogu sam ih sačuvala, a ruvo mi nije ništa ostalo jer sam se ja i prije rata nosila“, progovara etnologinji Gligorević snaš’ Evica. Danas, ako ju pitate reći će “dukati su zaštitni znak naše Šokadije. Svaka prava Šokica koja drži do sebe voli ih imati u svojoj kući. To se cijeni, to je tradicija i ide s kolina, na kolino se prinosi“, kazuje. Danas ih isključivo stavlja za svečane prigode da se vidi kako se u Slakovcima još uvijek drži do baštine. Osim što se tako čuvaju običaji i njeguje prava ljubav, prenosi se na djecu, reći će.

Sumještanka, snaša Anica Potlimbrzović Bricina danas je civilka i ne nosi ih više osim u posebnoj prigodi, ali se sjeća dok je bila u suknji kako bi nedjeljom bili obvezni ukras na misi oko vrata. Toga više nema. Njena priča o zakopanim dukatima za vrijeme Domovinskog rata djelomično je imala sretan kraj.

“Jedan dio koji je moja mama zakopala uspjela sam pronaći, a što sam zakopala kod kuće, to nažalost nisam našla. Ona je meni njih te zadnje godine donijela na sv. Anu jer sam ja Anica. Kada je pošla kući rekla sam joj, evo mamo ipak tebi njih. Ostavit ću si samo nešto jer ako ja to ostavim, ti ćeš meni reći ti ih nisi kupila pa ih nisi pazila. I ona ih je ponijela sa sobom. Što je zakopala to smo našli, a moje nisam našla“, o svojim će dukatima snaš’ Anica. Vezali su se različito, od mjesta do mjesta. Aničina mama povezala ih je sasvim drugačije, no kako je umrla ne poučivši nikoga, nestao je njen način vezanja. Uvezivale bi ih u Slakovcima na način puta ili križa, na lepezice, na kolutiće…Iako se vremena mijenjaju, dosljedna tradiciji, ona je svom zetu za vjenčanje kupila veliki dukat.

Inače, prekretnicom se smatra 1915. godina. Do tada su stariji dukati, od tada na ovamo su noviji.

“Alaj volim garavu u mraku, kad joj zveče dukati o vratu“, pjeva Ljubica Đigunović Mićina koja se nosila šokački i kada se iz Komletinaca udala u Slakovce.

“I dan danas ih volim, u folkloru sam, volim igrati, volim pjevati, a dukati su stalno prisutni. Nosila sam ih kao djevojka u pletenici, na prsima još par godina kada sam se udala, a onda sam se prisvukla. Sada još samo u prigodama i s KUD-om“, kaže članica udruge Hrvatska žena. “Narede” ih žene po dogovoru i danas jer vole kad su spremljene, a mlađi ipak, primjećuju, izabiru suvremeniji za razliku od tradicijskog nakita koji je bio jedinstveni, jasno uočljiv statusni simbol.

“Znalo se tko koliko ima jer što god je tko imao, taj je na sebe metio dukate. Što više, tim bolje jer time je cura bogatija. Bilo je i posuđivanja da se pokažu pred momkom, pred selom, ali kada istina izađe na vidjelo uslijedi razočaranje“, potvrđuje snaš’ Ljubica.

Bećaruše to su prave žene, one vole ljude oženjene

“Svugdje i uvijek dukati, mali i veliki, anđelaši, petaci, šestaci pa i desetaci“, zaključuje mr. Ljubica Gligorević u razgovoru sa svojim kazivačicama o zlatniku čiju ulogu tematski zadaju ovogodišnje, 58. Vinkovačke jeseni. Pratit će ih kao i uvijek iz gledališta Folklornih večeri kao članica stručnog povjerenstva, a kako naslućujemo, upravo će dukat biti i tema nastupa brojnih KUD-ova odajući tako počast tom simbolu Šokadije koji šalje poruku bogate Slavonije nekih davnih vremena.

Do dukata prizivanjem duhova

Predaja govori kako su o dukatima brinuli najstariji članovi obitelji i ako bi nenadano umrli, više nitko nije znao gdje su skriveni, upućuje saznanja mr. Gligorević. A skrivali su se svugdje, u zidu i slično. Znalo se događati da su i duhove prizivali kako bi saznali gdje se nalaze, prepričava što je čula od kazivača.