Prije, dok sam bio osjetno mlađi, prva asocijacija na Vinkovačke jeseni bila je jabuka jer, kažu oni koji pamte kako je sve to započelo prije 51 godine, vinkovačka jesenska manifetacija zamišljena je kao slavljenje jesenskih plodova, među kojima je tada jabuka bila simbolom Vinkovaca. Vremenom se štošta promijenilo pa je danas jabuka potpuno zaboravljena iako je oko nje sve i započelo. Ispred PIK-ove upravne zgrade, a i ispred restorana na samim Borincima, godinama je stajala velika metalna konstrukcija u obliku jabuke, a unutar nje u ležištima prave borinačke jabuke.
Zadnjih desetljeća prva asocijacija na Vinkovačke jeseni, pred oči mi dovodi konja koji rže, Šokca koji ga obuzdava, Slavonca u špencli kako ponosno drži kajase upravljajući svatovskom zapregom u kojoj Šokci nazdravljaju rakijom, a snaše i divojke potcikuju. Od prvih Jeseni, najveće zanimanje u mimohodu izazivali su konji, kojih se već tada nije imalo gdje vidjeti, jer su ih zamijenili traktori u koje stane snaga na desetine i stotine konja, osim u posebnim prigodama. Možda nisam u pravu, ali volim zamišljati kako su upravo Vinkovačke jeseni te koje su nekako nagovorile Slavonce da opet u svoje staje prime konje, ne da bi radili i vukli kola ili plug, već da bi se imali čime ponositi nedjeljom i blagdanom. Nema toga na kugli zemaljskoj koji neće zastati kada kraj njega prolaze svečano ukrašene svatovske zaprege, ne samo zastati već i s pažnjom pogledati graciozne pokrete ove plemenite životinje iz koje, hoćeš-nečeš, izvire snaga – ako je bit umjetnosti sklad, tada je to kod konja došla do punog izražaja, jer pred svojim očima u nedjeljnom mimohodu imamo sklad snage i ljepote, kako bi rekli, a bogami, i klesali, antički kipari.
Sjećanje na konje seže u najranije djetinjstvo kada bi se u ranu zoru vlakom vraćali s mora i kući se vozili fijakerom od željezničke stanice još usnulim gradom – Starčevićevom, današnjom Glagoljaškom, malo se vozilo Dugom pa skrenemo na Trg Franje Tuđmana i dalje Genscherovom do malo prije benzinske pumpe – dakle cijeli grad bi obišli od sjevera do juga. Uvijek sam sjedio kraj kočijaša i nije mi smetalo ni kada bi se konj pokakao u hodu. Ja bih se smiuljio, a kočijaš gledao pred sebe kao da se nije ništa dogodilo. Do dan danas volim miris konja i staje.
Nekada su konjske zaprege dolazile u Vinkovce cestom, vukli su ih konji, a ne kao danas kada na prikolicu natovare kola, a u posebno prometalo konja i za pola sata su stigli u Vinkovce iz svoga sela. Nekada su po cijeli dan putovali truckajući se često kamenjem nasutim cestama i svi su bili smještani na Žankovcu. Tu je u subotu, uoči završnog dana i mimohoda, bila, kažu mnogi, najbolja fešta uz tamburaše.
Dosta sam pričao čuo o izuzetnoj atmosferi koja vlada na Žankovcu, a u to sam se i uvjerio nekoliko puta. Naravno, atmosfera je najbolja iza 22 ili 23 sata kada su Šokci na vrhuncu veselja i kada naručuju pjesme od tamburaša. Tada bi s bocama vina ili rakije odlazili u staje kod svojih konja, milovali bi ih, češkali između ušiju i timarili govoreći im u uho nešto što ja nisam mogao razumijeti. Neki bi ih i ljubili, nazdravljali konjima koji su mirno jeli zob i sijeno, a neki od vlasnika bi se zaletili u hrpe sijena i slame i zalegli sa svojim konjem. Poslije bi se vratio u salu i nastavio s veseljem, doduše, s nešto slamki u kosi i na odjeći, ali i sretan što su konji namireni i na sigurnom.
Kada u nedjelju budem gledao mimohod, sve ovo će mi se po tko zna koji put odvrtiti u glavi i doživjet ću pri tom isto zadovoljstvo kao i kada je bilo prvi put, a to je bilo jako, jako davno.