Iako je svih deset dana Vinkovačkih jeseni u gradu velika živost, odasvud odzvanja zvuk tamburice i bečarci koji svjedoče o bogatoj slavonskoj tradiciji, ali ipak svi se slažu kako je najbolje ono što se događa od petka i tijekom vikenda. To su udarni dani jesenske fešte i svi koji namjeravaju posjetiti Vinkovce, “nišane” upravo te dane jer tada se zbivaju najatraktivnije priredbe koje gostima ostaju u dugom pamćenju. To se poglavito odnosi na svečanost otvaranja koji je nekada na središnjem vinkovačkom trgu, onom bana Šokčevića ili na pozornici uz Bosut koja je meni osobno, uvijek bila draža lokacija. Zadnjih godina sam otvorenje pratio na televiziji jer sam uvidio da je to puno praktičnije, ali i komotnije.
Na Šokačkim divanima sam bio možda, šest-sedam puta, i to u pravilu kada bi došli šefovi iz redakcije pa sam po dužnosti morao bit s njima. Nekada su se Divani održavali po selima u organizaciji lokalnog KUD-a i neki kažu da je to bila dobra praksa jer je sve bilo nekako prirodnije bez velikog blještavila i moćnih reflektora. Jedne godine je došao glavni urednik s nekoliko urednika pa smo krenuli u Ivankovo na Šokačke divane na Križinom stanu. Bilo je prohladno i kišovito veče pa je urednik, kada smo se parkirali rekao “joj, što bi bilo lijepo da nam ovamo u auto donesu za pojesti i popiti pa da ne moramo izlaziti”. Nasmijali smo se i krenuli na naša mjesta pod šatorom, ali i tu se požalio kako mu je hladno jer smo sjedili na “golim” klupama pa je vozaču rekao neka ode u automobil i iz “gepeka” donese nekoliko novina. Među novinama koje je donio bio je i dnevnik koji je prije nekoliko godina ugašen. Glavni urednik je uzeo te novine i sjedajući na njih prokomentirao “one i jesu samo za pod g…..”. Naravno, svi smo se nasmijali jer ništa nije ljepše nego opaliti malo po konkurenciji.
Zbog mimohoda u kojemu bude i po osam tisuća sudionika, na desetine konjskih zaprega i konja, organizatori se kod meteorologa raspituju kako će vrijeme biti u nedjelju jer sav jednogodišnji trud organizatora i sudionika bi propao ako bi padala kiša. Naime, nošnje, pogotovo one stare i više od 100 godina, a ni konji, ne smiju pokisnuti. Prije šest ili sedam godina, upravo je kiša upropastila sve pa je mimohod te godine odgođen, a to ne pamtim da se još kada dogodilo. Kolega fotić je tada napravio niz izvrsnih fotki kako snaše i djevojke skupljenih sukanja bježe od kiše, a tamburaši špenclom pokrivaju svoje instrumente da ne pokisnu, kad već nije mogao snimiti ljepotu folklora i običaja kojega nudi mimohod.
Od svih Jeseni koje sam pratio kao novinar, a i onih prije kao običan građanin, nikada nisam bio na zatvaranju manifestacije, u nedjelju na veće, jer bi mi to bilo previše tužno. Morao bih, kako kaže meni najdraža pjesma “il plakati il se napiti”. Deset dana smo živjeli veseleći se, priredbe na svakom čošku, čuje se tamburica, a sada odjednom spušta se zastava Vinkovačkih jeseni uz govor gradonačelnika kako već sutra počinju pripreme za sljedeće. To bi bilo previše tužno za mene i nedjeljno veće.
Bećar Flego